Žališ, svakako, što su ti odavno prijatelji bivši
neki s kojima drugovao si u Omanjskoj i Sivši
Slavlja je i drugdje bilo, sveudilj peripatetički,
i dobri i loši bivaste, neopterećeni lažno etički
Kad misliš na njih, obuzimaju te radost i sjeta;
iza spuštenijeh trepavica, kao sa onoga svijeta,
pristižu olimpskog veselja prizori, igrē opojne,
mladosti gorde, pa iskušenjā historije zdvojne:
išli ste kroz sve slobodni, a puk – neka se čudi!
No sad kao da vječnost ste daleki, i pozni ljudi
već postajete, i svaki u vlastitoj zarobljen brizi,
ostaje tek da se stari dani zapišu u novoj knjizi
Pomisliš kako dorasli tada i dostojni ne bijaste
onog umijeća u kojem se prijatelj zbiva i raste;
o veličini tog dara zborio je i umnik iz Stagire:
sretnici u njemu zaplove i kada spokojni žmire
Lako zaboravljaš svaku neprijateljsku smutnju,
a zauvijek ćeš pamtiti dugu i neizrecivu šutnju,
jer osjećaš krah prijateljstva kao tešku sramotu
Ipak, možda se ono i obnovi u drugome životu