Ljudski glas

Ko vjeruje u Allaha (Jednog Boga) i Sudnji dan,

neka govori dobro ili neka šuti!

Hadis

Sposobnost govora, slušanja i ispravnog razumijevanja onog što se čuje velika je blagodat data na poklon čovjeku. U kojoj mjeri će čovjek tu blagodat koristiti i unaprijediti u svoju vrlinu i prednost ovisi o svakom ponaosob. Čovjek može isto tako tu blagodat pretvoriti u sopstvenu mahanu i slabost. Kada bi čovjek više razmišljao o tome šta, kako i zašto govori to što govori i bio iskren prema sebi, nastojeći zadržati dostojanstvo sam pred sobom, zadržati autentičnost bio bi u mnogo boljoj poziciji nego ako drugačije govori. Jer mogućnost govora nije samo poseban dizajn i fizički mehanizam ljudskog tijela, on čovjeku omogućuje da kada govori – govori uvijek i o sebi, o sebi kao osobi, kao ljudskom biću koje je dostiglo određen nivo razumijevanja te blagodati. Ako je nivo razumijevanja nizak, ako se malo misli o tome šta, kako i zašto se govori postoji veliki rizik da će čovjek zapasti u probleme laži, ogovaranja, žalopojki, upiranja prstom u druge, arogantnosti, lošoj reakciji, previše govora svega i svačega, negativnog odnosa prema svemu.

Ako je nivo razumijevanja na skali razumijevanja visoko, velike je vjerovatnoća da će padovi u te zamke, u to nepoželjno stanje, biti rijetki i kratki, te da će čovjek brzo doći sebi, vratiti u sebe i u svoje unutarnje pozitivno okruženje a onda i vanjsko. Ako ne nađe nikakvu pozitivu u sebi, neće to naći ni izvan sebe. A ko god radi na tome, ko god radi na sebi sa željom da bude bolje ljudsko biće, na dobrom je putu da uspije. Tada će prepoznati u sebi neugodnost ako laže, neće se osjećati nimalo lijepo ako je “upao” u trač ogovaranja, biće mu neugodno stalno “kukati” na život, stalno upirati prstom kako su mu drugi krivi za sve, osjetiće stid ako prešuti tuđe napore i doprinose i prezentuje ih kao svoje, uplašiće se sopstvene arogantnosti, smanjiće govor o onome što ne zna i što nije dobro.

Slušanje drugih može itekako pomoći onom koji sluša. Ako misli o tome što čuje dok sluša. Ako pokuša razumjeti onog koji govori. Velika je šansa da će naći pravi odgovor. Taj odgovor može biti veoma različit ali treba ostati dobronamjeran. Odgovor bi trebao imati značenje i sadržaj koji će sagovorniku biti potvrda da je saslušan a ne da je sve što se čulo uzeto zdravo za gotovo. Pri tome ljudski mozak uzima u obzir ranije iskustvo sa istom osobom. Ako je to iskustvo bilo pozitivno, mnogo veće šanse su da će ono i dalje ostati. A ako je bilo negativno, mozak to prepoznaje mimo naše volje. I uzima u obzir. Treba više napora uložiti da bi se došlo na nivo razgovora dobrih šansi.

Velika je prednost, rekao bih strateška a ne taktička, to što uopće nije važno gdje se ko nalazi trenutno na toj skali razumijevanja govora kao sopstvene vrline ili mahane. Božiji dizajn je takav da omogućuje stalna poboljšanja, da kada se čovjek odluči na pozitivnu promjenu cijeli kosmos ga podržava. Potrebna je samosvjest o tome da se čovjek mora prethodno pomiriti sam sa sobom. Mora sebe analizirati i pogledati kao najvećeg protivnika samog sebi, bez pristrasnosti prema sebi, i kada pobijedi sebe u prvoj bitci od bilo čega gore navedenog (i sličnog), može očekivati promjenu oko sebe. Nema tu prostora za foliranje, ono je beskorisno, jednostavno čovjek mora ići iz bitke u bitku protiv sebe. Tako će podizati svoj stepen razumijevanja blagodati govora, podizati svoj stepen spoznaje i osposobljavanja, i biti spreman sudionik izgradnje društvenih institucija, prihvatanja javne kritike i javne odgovornosti.

A onaj kome je učinjena nepravda o tome ima pravo govoriti. I govoriti uvijek istinu a ne lagati zbog sopstvenih koristi. I ne biti sudija drugima ali zadržati kritičko razmišljanje koje ukazuje na to da stvari trebaju i mogu biti bolje.