TEŠANJ – GDJE JE EUGEN POLOMIO ZUBE

Piše: Ajdin Ahmetspahić, koordinator u Fondaciji Arheološki park: Bosanska piramida Sunca

Za more neispričanih bosanskih priča iz različitih epoha njene veličanstvene prošlosti, možemo otvoreno optužiti i njenu nesretnu sudbinu. Stotine godina okupacija, paleža, progona, kulturne, društvene i prirodne ekploatacije, dovelo je do nedostatka adekvatnih materijalnih dokaza o svemu onome što se događalo ovdje vjekovima ranije. I tako, nakon svake nesereće, Bosna je ostajala uskraćena za više njene prošlosti, a narod se sjećao manje, pa se i kolektivna memorija sužavala sve manje pamteći nesreću koja se desila prije poslednje.

Jedna od takvih velikih nedaća zbila se u oktobru 1697. godine kada su stanovnici ovog “ukletog raja” još jednom bili žrtva ognja i mača politike dviju sila, a ne pripadajući ni jednoj od njih.

Tešanj se prvi put spominje polovinom 15.stoljeća u dokumentima bosanskih kraljeva gdje se označava šire područje oko rijeke Usore. Ipak, gradina ili kula koja se nalazi u današnjem gradu, datira još iz vremena Ilirskog doba. Samo ime grada vuče korijen od keltske riječi “Tesen”, a znači “Mali dvor”. Kelti su se asimilirali uz Ilire, a nakon njih na tom mjestu i Rimljani grade svoj refugium, utvrđenje. Neki povezuju i riječ “Desen” sa mjestom “Desnikom”, a koji je nalazi u dokumentu gdje se prvi put zvanično spominje Bosna, u djelu bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta.

Smještena iznad rječice Tešanjke, na izdvojenom brežuljku 50ak metara iznad kotline, utvrda je oduvijek imala odličnu stratešku poziciju budući da nije povezana s okolnim brdima.

Na značaju dobija u vrijeme srednjevjekovnog bosanskog banata, a kasnije kraljevstva, kao dio župe Usora. Najveću ekspanziju doživljava nakon dolaska Osmanlija. Grade se nove kule i dograđuju stare. U početku ima važniju ulogu, dobija čak i status glavnog grada kraljevine Bosne osnovane od strane Turaka. Vremenom, kako se granica Carstva pomjerala prema sjeveru tako prestaje biti od vojne važnosti i ostvaruju se uslovi za ekonomski i demografski rast područja u i oko same tvrđave.

Jednim od osnivača grada smatra se Ferhad-beg koji sredinom 16.stoljeća gradi glavnu džamiju, Ferhadiju, a zatim i osnovne i srednje škole, mekteb i medresu, han (konačište), trideset i dva dućana (zanatske radnje), mlinove, čifluke (feudalne posjede)…

Krajem 17.stoljeća Osmanlije gube bitku za bitkom u Velikom bečkom ratu. Nakon što su izgubili u bitki kod Sente septembra 1697.godine, u kojoj je i sam sultan jedva izvukao živu glavu, austro-ugarski zapovjednici vide priliku za daljnji proboj prije zime. Odlučuju se za upad u Bosnu obzirom da su pretpostavili da je slabo branjena i da im neće biti potrebno mnogo vremena.

Na čelu vojske nalazio se princ Eugen Savojski, francuski plemić koji je prebjegao Habsburgovcima nakon što nije primljen u službu kod Luja XIV. Pokazao se austro-ugarima od velike koristi obzirom da je izvojevao nekoliko velikih pobjeda nad Osmanlijama. Čak ga je i Napoleon I uvrstio među sedam najvećih komandanata u historiji.

Iskoristivši priliku desetkovanih turskih snaga, upada u Bosnu preko rijeke Save početkom oktobra s nešto više od 6500 konjanika, pješadije i artiljerije, i kreće se niz rijeku Bosnu. Na svom putu pali i ruši sve što se našlo pred njim, a našlo se malo otpora, a dosta civilnog , gradskog i seoskog življa sa svojim skromnim imanjima. Turski su vojnici, kao i mnogo puta do tada i od tada, ostavili na milost i nemilost bosance, bez mogućnosti organiziranja odbrane. Eugen nemilosrdno otima imovinu i porobljava lokalno stanovništvo. Preko Doboja, zatim Maglaja i Žepča, te Vranduka i Kaknja, stiže i do Visokog. U Moštrima piše pismo sarajevskim velikašima pozivajući ih na predaju i prijeteći: “…Sve ćemo uništiti mačem i vatrom. Nećemo poštedjeti ni dijete u majčinoj utrobi jer je pripravljena i teška artiljerija.”

Ne dobivši odgovor Eugen napada grad 24. oktobra. U svom dnevniku je zabilježio: “…Pred večer je grad planuo. Inače se nalazi na široku prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih džamija. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri…”.

S velikim plijenom i robljem krvoločna vojska zaputila se nazad prema granici. Ipak, glad i pohlepa među komandantima nije bila utaljena pa kod Maglaja Eugenu rekoše kako se u blizini nalazi grad Tešanj i jedna lijepa tvrđava koja sigurno obiluje mnogim bogatstvima. On se bez imalo oklijevanja složi, te se vojska odvoji od doline rijeke Bosne nekoliko kilometara na zapad gdje se ugnjezdiše oko tvrđave.

Prema vojnoj procjeni habsburških generala, tešanjska tvrđava bila je pogodna za brzo osvajanje. Ipak, vjerujući u totalnu pobjedu, ponudiše predaju prijeteći da će Tešanj zadesiti ista sudbina kao i Sarajevo. Tešanjski prvaci odlučuju da se neće predati te započe opsada.

Austro-ugari zauzeše najbolje pozicije oko Gradine te postaviše svoje široke topove na brdo istočno od tvrđave, koje je visinom bilo isto kao i ono na kojoj se nalaze branioci.

Danima su užarena topovska đulad udarala o kamene bedeme tešanjske utvrde. Donji dio grada biješe uništen i spržen ali se najviša, Kapetanova kula, i dalje uzdizala gordo prkoseći nestrpljivim koljačima. Pokušavali su austrijanci i jurišima ali bi ih svaki put odbijali bosanski junaci, već izmoreni od gašenja vatri i ograničeni na dosta slabije i primitivnije oružje.

Ali, “boj ne bije svijetlo oružje…”, pa je ponos, čast i volja, da se spase porodice, žene i djeca, koji su se krili u katakombama ispod kule, prevladala i tešanjci se odupriješe svakom novom napadu ne posustajući ni nakon još žešćeg artiljerijskog napada.

Uvidjevši da neće slomiti otpor, Eugen teška srca posluša savjete svojih generala, te se opsada diže i vojska pođe nazad prema dolini rijeke Bosne.

Dugo se još princ okretao gledajući bijele zidine i visoku kulu tešanjsku, i bogatstva koja se unutra kriju, a koja su mu izmakla. Još je vidio na zidinama uspravljene i ponosne bosance dok mašu rukama slaveći pobjedu nad okupatorom. Gledao je Eugen sve dok ne zađe u klisuru Tešanjke i pogled mu zakloniše okolni brežuljci i gusta bosanska šuma.

Ljetopisac Fra Nikola Lašvanin ovako opisuje stanje nakon ekspedicije princa Eugena: “Porobi princip Euđenio Sarajevo i druga mloga mista niz Bosnu. I odvede mlogo robje i odnese neizrečeno plino. I zadade strah svoj Bosni”.

U toku upada austirjske vojske u Bosnu, oktobra 1697. godine, desio se i urbicid u kojem su popaljeni svi društveno korisni objekti, ali i privatna imovina, koja se našla na putu. Za samo 20ak dana, kulturocidom i gubitkom sidžila, sarajevskog suda, ostali smo zauvijek uskraćeni za saznanja o detaljima sarajevske svakodnevice i ukupnih društvenih odnosa u Bosni tokom 17. stoljeća i ranije.

Koliko je takvih besmislenih, bezrazumnih “prinčeva” i hordi hodilo kroz Bosnu, uništavajući ono što su miroljubivi bosanci vrijedno gradili godinama, rušeći i paleći našu historiju, koji su promovišući civilizacijske vrijednosti istoka i zapada zapravo zatrpavali ovdašnju kulturu, tako da savremeni istraživači Bosne nemaju adekvatnu historijsku građu na osnovu koje bi trebali pisati historiju.

Ipak, ponosni bosanac s otvorenom rukom, zavijek ukamanjen na stećku, stoljećima je pokazivao i pokazivat će otpor. Tako i danas, stoji tešanjska tvrđava, i leži Tešanj pod njom, kao neosvojiva utvrda, nikada predata, nikada spaljena, prkoseći vremenu i ljudima, svijetleći gore visoko tako dajući nadu i vjeru da sveta zemlja Bosna nikada neće pasti.

Tešanjska Gradina se može posjetiti svaki dan. Vrlo susretljivi kustos doći će na poziv istaknut na ulazu čak i ako trenutno nije tu. Možete prošetati jednom od najvećih srednjevjekovnih tvrđava u BiH s impresivnim pogledom na Tešanj i okolne, mineralima bogate, planine. U Dizdarevoj kuli u okviru tvrđave je muzejska postavka s numizmatičkom kolekcijom iz različitih epoha, keramičkim artefaktima koji datiraju još od prethistorije, člancima i slikama velikog tešanjca Muse Ćazima Ćatića i drugih ovdašnjih velikana, sačuvanih pušaka, kubura, sablji i zastava iz Mohačke bitke te drugi vrijedni predmeti iz prošlosti ovoga kraja.

Sam Tešanj je primjer dobro očuvane tradicionalne bosanske čaršije bogate kulturno-historijskim spomenicima i sakralnim objektima. Izdvojio bih Ferhat-pašinu džamiju, Crkvu svetog Petra i Pavla te Eminagića konak, koji okružuju uzvišenje oko same utvrde.

O Tesanj Net

Komentariši