Nas dvojica: moj i njegov prijatelj

Uloga prijatelja je da bude uz vas kada griješite.
Kada ste u pravu, svi će biti pored vas.

Mark Tven

Nakon dugo vremena susreo sam dragog prijatelja. Bar se činilo da je dosta godina prošlo. Obradovali smo se tom susretu, nas dvojica, i moj prijatelj, i njegov prijatelj. Iznenadilo me što me odmah zamolio samo da ga strpljivo saslušam. Veli, znam da si nekada veoma strpljiv pa možda nije bilo potrebno da te odmah napočetku upravo to zamolim. Ali sjetim se nekih situacija u kojima nisi pokazao strpljenje kada je bilo potrebno, a meni je sada potrebno. Baš mi je potrebno. Borim se sam sa sobom, i ne ide mi baš najbolje. Neću pričati o tebi, ti sebe znaš bolje od mene. Možda o sebi ne misliš što ja mislim o tebi ali to sada nije važno. Slušaj me dobro jer ti slabo čuješ – nastavi on svoj govor.

Svašta sam radio, imao priliku dati doprinos još od rane mladosti. Pomagao roditeljima od malih nogu, kroz školovanje, razne školske sekcije, nosio i Titovu štafetu mladosti kao znak društvenog priznanja.. Zatim studij, pa bauštel uz studij da bi se nešto više od stipendije zaradilo i potrošilo. Mladost nosi izazove, bilo je i zabave, i onoga što bih danas volio da nije bilo. Ali ono što bude, ne može da ne bude. Bilo i tačka. Jedino može da se ne ponovi. Poslije studija odmah posao, ni dana čekanja. To nije bila moja zasluga, društvo je bilo u takvom stanju. Doduše bez neke ambicije za karijerom, tada je postojao neki drugi riječnik. O karijeri nije niko ni govorio. Kratko je to trajalo i stiže poziv za služenje u JNA (tadašnja vojska). Odslužilo se časno i pošteno. Tako smo mislili. Značka primjeran vojnik, iako nisam bio “ogranizovan”. Tako se govorilo za one koji su bili politčki aktivni. Nakon odsluženja vojnog roka povratak na posao, opet neko brzo pomjeranje. Različiti operativni poslovi, rukovodni na nažim nivou a već sa 30 godina imenovan u drugi ešalon, izvršni direktor, član upave važne privredne komapnije. U međuvremenu ženidba, jer šta bi bio muškarac bez žene? Nekako je teklo sve svojim tokom ali se počeo uveliko osjećati nedostatak snažnog liderstva u bivšoj Jugoslaviji. Ispalo je da je Tito rano umro u svojoj 88. godini života. Nedostajalo mu je tri dana da napuni 88 godina.

Ekonomija je počela intenzivno slabiti, cijene su rasle, inflacija je rasla, nedostatak roba na tržištu. Počele su rasti tenzije između republika a onda i naroda. Iako su održani prvi višestranački izbori, u stvari i nije bilo nekog izbora. To su one historijske promjene, tokovi historije, koji se ne mogu zaustaviti. Čovjek kao pojedinac tada djeluje nemoćno, izgubljeno, naivno – čak cijeli narodi. S druge strane neki djeluju tako nadmoćno, bezobzirno, neljudski, da povuku za sobom skoro cijele narode. Uključio sam se u organizaciju odbrane, u Patriotsku ligu, krizni štab, jedinicu TO (Teritorijalne odbrane RBiH) poslije Armije RBiH. Napredovao sam od vojnika do komande brigade.

Onda društveno-politički angažman. Važne društvene funkcije. Tapšali po ramenu. Od tog tapšanja mi lijeva strana ostala niže od desne. Danas mi ti isti iz daleka u prolazu dignu ruku u znak pozdrava, nekada me i ne primjete. Stizala su i priznanja, jedno vrijeme sam ih postavljao na zid a onda nestalo zida pa počeo slagati na pod. Poslije sam shvatio da ni zid, ni pod ne služe da se na njih stavljaju priznanja jer priznanja i nemaju stvarnu vrijednost. To je trenutak nečije slabosti da nekom oda priznanje. Već sutra se taj i ne sjeća tog svečanog čina, a iako se nekada sjesti možda se kaje. Ali kada dobiješ krivičnu prijavu, eh to bi već nešto moglo ozbiljno značiti. Posebno ako prijeđe u optužnice, to treba okačiti na zid. Nadati se da će biti dovoljno mjesta i za oslobađajuće presude. Jer kada odslužiš svoje, kao što se nekada služio vojni rok u bivšoj Jugoslaviji, ne očekuj da će to ikada iko smatrati važnim.

Ja sam, na žalost to nakon nekog vremena smatrao važnim, posebno nakon jednog posebnog priznanja. Uvjerili su me kako sam baš ja dao neki poseban doprinos. I ja u to povjerovao. I to je moja velika greška. Jer nije teško u to povjerovati, kada čovjeku nešto ide u prilog on to bez posebnog kritičkog sagledavnja prihvata ali kada poslije shvatiš da to nikom ništa ne znači osim samom tebi, to postaje veliki teret. I koliko god sam vodio računa o strateškim prioritetima, njegovanju fer odnosa, o gajenju empatije među ljudima, o poštivanju nekog fer reda pri zapošljavanju, o borbi da se održi makar neki razumni nivo napravde ako već nismo u stanju pravdu uspostaviti, onda doživim od rođene djece da mi kažu kako to što pričam nema veze sa stvarnosti. Kažu, zna se. Svi to vide i svi znaju kako se ko zapošljava. Kako se ko preferira. Ko i kako odlučuje. Kakvi se ustupci prave. Oče, to su postali aksiomi koje ne treba dokazivati. A ti, ti nisi u stanju ne da napraviš ustupak, nisu u stanju da zaštitiš naše pravo kao da smo djeca nekog ko je umjesto priznanja dobivao samo optužnice i proglašavan krivim.

Nakon toga moj prijatelj zašuti. Šutim i ja. Tužna tišina. Nakon nekog vremena, nastavi: Eto, baš ti hvala što me nisi prekidao, što si me saslušao. Ne znam šta misliš o mom iskustvu koje sam ti iznio, a možda i ne treba ništa da misliš. Nisi ti kriv što sam ja ovakav. To je bio moj izbor. Ja sam htio da budem takav. To što se nisam izborio da drugačije funkcionišemo kao društvo i sada plaćam osobnu cijenu svega toga, možda je to moja kazna. Bože olakšaj.

I prijatelj završi svoj govor. Nisam ništa rekao. Šutio sam, dugo, dugo.

O Fuad Sisic

Fuad ŠIŠIĆ rođen je 20.06.1960. godine u Raduši (Tešanj), od oca Mehe Hadžimehić-Šišić i majke Nure, rođene Pobrić. Osnovnu školu, kao i Gimnaziju, završio je u Tešnju a zatim i studij mašinstva na Univerzitetu u Sarajevu 1984. godine.

Radni vijek je započeo u Unico filter početkom 1984. godine. Uz rad predaje stručne predmete u srednjim školama u Tešnju. Početkom aprila 1992. godine angažuje se u odbrani na različitim dužnostima da bi u julu 1994. godine izabran za Prijelaznog općinskog načelnika u Tešnju, a zatim 1997. godine i za Općinskog načelnika. U firmu Unico filter (kasnije MHBA) se vraća krajem 2000. godine i ostaje do 2008. godine u privredi. Krajem 2008. godine je izabran ponovo na poziciju Općinskog načelnika a 2012. godine i na poziciju Predsjedavajućeg Općinskog vijeća. U MHBA se vraća 2013. godine i ostaje do kraja 2016. godine. Od početka 2017. godine radi u privatnoj kompaniji SARAČEVIĆ, Tešanj.

Kroz neformalno obrazovanje prošao je edukaciju prodajnih vještina (USAID, MANN+HUMMEL), organizacijskih vještina (ADIŽES, Novi Sad), rukovodnih i menadžerskih vještina (CRESOM, Kalifornija; MANN+HUMMEL). Pohađao je mnoge edukacije u Bosni i Hercegovini i okruženju, kao i online edukacije. Bavi se pitanjima uloge rukovodstva i organizacijske transformacije uz elektronsku podršku, postavljanjem ciljeva, donošenjem odluka i korištenjem neophodnih menadžerskih alata.

Uz profesionalni rad je istovremeno obavljao niz drugih političkih, privrednih i društvenih poslova. Dobitnik je mnogih priznanja, a najznačajnija su: Lokalni lider desteljeća (Liga humanista), Najnačelnik (2011. godine), Plaketa Općine Tešanj (2015. godine).

Objavljene knjige:

- Početnica na računarima (1999),
- Reinženjering poslovnih procesa (2001),
- Rukovođenje (2003),
- Menadžerske vještine (2005),
- Nije kriv (2007),
- Rukovodni i menadžerski alati (2011),
- Organizacija (2013),
- Srcem i sredinom (2020)


Tešanj, 11.09.2020

Komentariši