Mišljenje

Ljudi se dijele u dvije vrste: jedni prvo misle, a zatim govore i rade,
drugi prvo govore i rade, a tek zatim misle.

Lav Tolstoj

Enciklopedije definišu misao i mišljenje kao psihološke funkcije koje omogućuju da se putem misaonih operacija određuju svojstva pojava i otkrivaju odnosi među njima. Tako se dolazi do tvrdnje da je mišljenje (ili tok mišljenja) mentalni proces koji se odlikuje rasuđivanjem i zaključivanjem, odnosno shvatanjem uzročno-posljedičnih veza između različitih pojmova. Misao (odnosno sadržaj mišljenja) se zatim očituje u nekom sudu ili tvrdnji. U svakom slučaju, radi se o iznimnoj ljudskoj sposobnosti koja je tako dizajnirana da ostavlja svakom ponaosob da je koristi koliko hoće i kako hoće. Velika je šteta, nemjerljiva, ne iskoristiti tu blagodat na najbolji način.

Ovdje bih napravio osvrt na dvije pojave u vezi sa mišljenjem: jedna je masovna a druga to nije. Masovna pojava ogleda se u površnosti iz mnogo različitih motiva. Bilo je to davno, prije 35 godina kada sam prisustvovao zboru radnika u firmi gdje sam radio (jedan od organa u organizacijama u socijalističkom periodu kada je vlasništvo nad imovinom bilo društveno). Jedan od radnika se javio za riječ i kazao: Slažem se sa direktorom. Na to je neko sa strane dobacio: Direktor još nije ništa rekao, na što je prvi radnik bez dvojbe dodao: Nema veze, govoriće. Postoje ljudi kojima nije važno sopstveno mišljenje nego im je važno nešto drugo. Takvi podržavaju mišljenje drugih (kakvo god da je to mišljenje), uglavnom onih “iznad” računajući da će tako lakše ostvariti ono drugo što im je važno. I takvih nije malo. Oni “iznad” se tako navikavaju da im se povlađuje i kima glavom, a to vodi gubitku te iznimne blagodati date ljudima da misle svojom glavom i da pameti imaju.

S druge strane, postoje ljudi koji ne dopuštaju drugim da iznesu svoja mišljenja. Navešću primjer iz neposrednog iskustva prijatelja koji je dugo godina radio u jednoj lokalnoj kompaniji. Radio je na jednom projektu u toj kompaniji i u nekoj fazi je kroz prezentaciju iznio članovima menadžment tima napredak u projektu. Prijatelj je radio na tome otvorenog uma, bez skrivenih motiva, sagledavajući analizu postojećeg stanja u jednom području u kome je trebalo napraviti promjene. U nizu slajdova imao je i onaj koji ukazuje šta je to aktuelni minus, odnosno slabosti, kao i šta su to snage na koje bi se mogli osloniti u planiranoj promjeni. Na njegovo iznenađenje, nakon završenog predstavljanja dobio je poruku od direktora koja glasi: “Ne mogu se onako iznositi mišljenja (slabosti) prije konsultacije samnom. Radi se o osjetljivim stvarima.” Iako prijatelj nije iznio samo mišljenje nego predstavljao analizu, podatke i ocjene drugih sudionika, to se nije uklapalo u poželjne stvari koje neko “iznad” želi da čuje. Takve situacije nastaju posebno onda kada neko ostane dugo na čelu, i kada svako mišljenje koje ukazuje na unutrašnju slabost doživljava kao osobnu krivnju, kao napad nekog drugog, kao prljanje besprijekorne slike koja se okolo predstavlja bez obzira koliko istine bilo u takvom mišljenju. A to je krivi put.

Mišljenje neće promijeniti stanje kakvo god ono bilo. Ali ako se priihvate različita mišljenja, ako ljudi koriste blagodat sposobnosti da mogu misliti svojom glavom i svojim srcem, onda ta mišljenja mogu donijeti inovativnost, kreativnost, unapređenje, akciju koja će neposredno uticati na buduće stanje. Hijerarhiju treba poštovati, treba postojati međusobno dvosmjerno kolegijalno uvažavanje po vertikali i horizontali, činjenice i podatke iz prošlosti ne treba ignorisati nego uključiti, kompetentna mišljenja treba afirmisati, treba da se razvija ispravna organizacijska kultura. Od hijerarhije ne treba praviti ni “svete krave” ni sveznalice kao što od saradnika i uposlenih ne treba praviti sljedbenike koji ne misle svojom glavom. Kao što je rekao Albert Ajnštajn: Svako je genije. Ali ako cijenite ribu po njenoj sposobnosti da se popne na drvo, ona će živjeti cijeli život vjerujući da je glupa. Biti svjestan odgovornosti za poklonjenu blagodat mišljenja neovisno o tome šta neko radi i gdje se nalazi je previše važno da bi se površno mislilo o tome. Čovjek se brzo i bez puno razmišljanja uzdiže nad drugima a trebao bi mnogo više truda uložiti da bi bio prije svega pravedan prema sebi, da ne bi sebi nepravdu i štetu učinio jer ne spoznaje svoju svrhu postojanja, ne spoznaje sopstvene mogućnosti i ne radi na sopstvenom osposobljavanju.