TESANJ.NET stranica grada
Ne ostavljati sebe, poslije samog sebe i sebe iza sebe.
Mustafa Spahić
Prof. Mustafa Spahić – Mujki često naglašava važnost norme, forme i sadržaja istučući da osnovni princip rada, poželjan i neminovno potreban, jeste da budemo lojalni institucijama, ustanovama, organima, zakonima i proceduri, a ne da budemo servilni i odani samo ljudima.
Drugim riječima, prof. Mustafa Spahić iznosi mišljenje koje se podudara sa zahtjevima međunarodnog standarda (ISO 9001) kada je riječ o upravljanju organizacijama. Naravno, terminologija koju prof. Spahić koristi nije ista ali suština poruke je ista. Razlika je u tome što prof. Spahić poziva ljudske resurse u organizacijama da budu svjesni osobne slobode koju im je Stvoritelj omogućio ali i Upute koja je za tom slobodom dostavljena kako čovjek ne bi prelazio granice nedozovljenog koje svakodnevno često prelazi. Prof. Spahić poziva da čelni ljudi treba da sebe stave u funkciju institucionalnog rada, a ne personalizacije i individualizacije rada. Ali i kritikuje čelne ljude da ne nastoje ostavljati sebe, poslije samog sebe i sebe iza sebe. Organizacija ne smije biti vođena na način ispaljivanja petardi i svjetlećih raketa a bez strategije, politike, sadržaja, cilja i smisla rada. Ispaljivanje petardi i svjetlećih raketa u tamnoj, mrkloj, sivoj, sumornoj noći samo u trenutku izazivaju sjaj, a onda nastaje još veća tama i još veći mrak. Tako umjesto organizacije, reda, sistema i poretka nastaje jedna stihija, improvizacija, nepotizam, podilaženje, dodvoravanje, formalizam… nastaje blještavilo, sjaj, glamur, derneci i predstave, a sadržaja i rada nema dovoljno.
Često pišem o upravljanju organizacijama, o rukovodnom i menadžerskom poslu, potrebnim alatima i stoga mi je posebno zanimljiv stil i komunikacija prof. Spahića na ovu temu. Dodao bih još praćenje trenda kao ključnog faktora za korektivne akcije od strane najvišeg rukovodstva. Na kraju se ipak primarno sve vrti oko ljudi. Ljudi su ti koji kreiraju norme, forme i sadržaj iznutra. Rukovodstvo u tom smislu ima najvišu odgovornost ali i ovlaštenja, i ako nema objektivnih indikatora trenda onda rukovodstvo (najčešće onaj ko je na čelu) može prilično jednostavno postaviti stvari u funkciji personalizacije i individualizacije. Može se to i dogoditi čak i s najboljim namjerama u početku, ali to vremenom stvara jednu iluziju. Kao što je Albert Ajnštajn na kraju svog života zaključio da naše uobičajeno iskustvo života, kao hrčaka koji trče na točku, jeste iluzija. Mi trčimo naokolo, sve brže i brže, pokušavajući negdje da stignemo. A sve vrijeme, ispod površinskog vremena postoji čitava jedna dimenzija gdje se prošlost, sadašnjost i budućnost spajaju i postaju duboko vrijeme. Ne postoji mjesto na koje treba stići. I Ajnštajn je to nazvao samim postojanjem ali kada je to spoznao kazao je kako je osjetio sveto strahopoštovanje.
Stoga treba razmisliti kako se ljudi rađaju (izuzetak su Adem a.s. i h. Hava/ Adam i Eva, te čudesno začeće Isa a.s./ Isusa). Život djeteta ne stvaraju roditelji nego Stvoritelj (neki misle drugačije) a roditelji rađaju djecu. Roditelji su i sami stvoreni sve unazad do početnog stvaranja. Žene u odnosu na muškarce imaju i to iskustveno znanje neposrednog rađanja. Ono što je kazala Elizabeth Lesser (suosnivačica Instituta Omega, međunarodno priznatog po svojim radionicama i konferencijama u wellnessu, duhovnosti, kreativnosti i društvenim promjenama), koja je radila u početku karijere kao babica, je: temeljno uvjerenje da svako od nas na ovaj svijet dolazi sa jedinstvenom vrijednošću. Kada bih pogledala u lice novorođenčeta, uhvatila bih nagoveštaj te vrijednosti, tog ličnog karaktera koji nema razloga da se izvini, te jedinstvene iskre. Koristim riječ “duša” da opišem tu iskru, jer je jedina riječ koja je približna tome što svaka beba donosi na svijet. Svako novorođenče je jedinstveno poput pahuljice, neuporediva kombinacija biologije, porodičnog porijekla i misterije. Onda ta beba poraste, a da bi se uklopila u porodicu, da bi se prilagodila kulturi, zajednici, rodu, to malo biće počne da prikriva svoju dušu, sloj po sloj.
Ovaj opis me potakao na razmišljanje koliko je važna sloboda govora i koliko je koristan odgovoran govor. A odgovoran govor, odgovorna komunikacija u svakom upravljanju organizacijom za ono što je bilo je govor na temelju objektivnih podataka, činjenica i njihove interpretacije kao istine (bez skrivenih namjera) a ne kao manipulacije. Da bi svi članovi bilo koje organizacije imali priliku da afirmišu takav pristup potrebna je transparentnost. Rukovodstvo koje ne gradi takav pristup rizikuje da se susretne sa prozivanjem i optužbama koje nisu istinite ili da sve koje kritikuju odbacuje i vidi kao protivnike ili čak neprijatelje. Obje posljedice donose samo štetu a ne korist. A drugačije mišljenje se treba afirmisati kao govor u odnosu na ono što se planira, što bi trebalo da se radi, što je ispred i ono kao takvo treba biti nepristrasno, inovativno i razumljivo. Članovima organizacija i saradnicima treba dati priliku da unesu svoje viđenje u oblikovanje zajedničke vizije, zajedničkih ciljeva, zajedničkog puta, zajedničkog plana i indiktaora bez predrasuda.
