Kosibaša


Istina nema nikakve veze s brojem ljudi koji u nju vjeruju.”

Paul Claudel

Bilo je ne tako davno u jednom malom mjestu. Piše o tome moj komšija Nezir Nakić, koji sada živi u Zenici. Stariji čovjek ali meni još izgleda mlad. Možda zbog toga što volim tog čovjeka a možda i zbog toga što i ja više nisam mlad. Svoj doživljaj iz mladosti, pri obilasku komšije na bolesničkoj postelji, Nezir je ispisao na svom facebook profilu, razgovor sa čuvenim kosibašom r. Dervišom Bejtić iz Raduše, gdje je između ostaloga napisao i ovo:

Nezir: Ne zna se kad će ko. Nikom’ nije zapisan datum pa da se zna! Dobro si ti nama, još ćeš se ti otkosa napribacivat’! Polahko! — ohrabrivao sam ga, praznim, riječima koje se u takvim situacijama obično govore.

Derviš: Eh, fala ti! Ali… evo jutros slušam, dol’ u Habibovači neko klepe kosu! Mlatil’ klepcem mlati! Uh, da ti je, samo, bilo čut’! Vjeruj mi, da nisam ‘vako bolestan, sletio bi’ dole i poklepao mu je da se ne pati!

Nezir: Pa naučiće, mlad je. Il’ će mu neko pokazat’! — kažem ja.

Derviš je malo zastao, pridigao se, pripalio cigaru i nastavio: A, kad smo kosili Mujagina Jezera, nas deset, kažem ja Salihu Tali, hajd’ naprijed! Povede Salih a mi za njim. Ja usporavam da ne dohvatim Saliha, al’ mene projde Hamdo Koka i zabaci me otkosom. Vidim ja ne valja. Valja mi i Hamdino pribacivat’! Šta ću, vidim vrag odnio šalu. Projdem ja Saliha pa pribacuj i otkosivaj i svoje i Salihovo i ono što mi je Hamdo nabac'o! Sve sam tako gonio dok nisam ispravio i poćer'o normalan otkos, na čelu, kao kosibaša! Otad sam rek'o sam sebi; ne pušćaj nikog’ naprijed. Nikog! Opasno je to. Jah, zaboravih ti reć’, Jezera su pukla do podne, a iza podne smo se prebacili u Trešnjicu i do mraka je iskosili!

Nezir: Pa, što toliko žurite. Dogovorite se i kosite polahko, pa koliko ko stigne! — primjetih ja.

Derviš: Eh, dijete moje, ne znaš ti to! To ti je nadmetanje. Ičkija i želja da si prvi! Ne daj nama nek’ ide glava! Znaš, ko bi ost'o od Planjaca da oni budu prvi? Znaš ti njih!…

A ovih dana mi priča prijatelj kako u jednoj sredini sada nemaju koga naći za direktora. Sjedili su danima i danima umni ljudi i razgovarali. Predsjednici, gradonačelnik, bivši gradonačelnik, privrednici ali džabe. Neće niko, i neće. Počeli su pisati uzroke takve pojave, takve nezainteresovanosti. Nestalo im papira. Ali su uočili jedan čudan razlog: male plate i neće niko da radi više javne poslove za tako malo para. Onda su se podijelili u fokus grupe. Prvo predsjednici završili brainstorming i odlučili podnijeti ostavke uz obrazloženje: iako nismo krivi, shvatili smo da smo odgovorni. Trebali smo bar na vrijeme upaliti signal za uzbunu a ne čekati da dogori do nokata. Uz to su konstativali da se sada više i ne zna ko je čiji i ko čije raspoređuje. Druga grupa je bio gradnačelnik. On se izdvojio da se konsultuje sam sa sobom. I zaključio je da je svo vrijeme ostavljao strankama da o tome misle i odlučuju a da on nije na tome ništa radio. Ali sada shvata da općinske službe, ustanove i preduzeća nisu stranačke, nego općinske. I zbog tog propusta odlučio i on podnijeti ostavku. Treća fokus grupa je bio bivši gradonačelnik. On je zaključio kako su to nekad bili sve njegovi saradnici. Priznao je svoju odgovornost za propuste u razvoju ljudskih resursa ali nije mogao više ništa popraviti. Nije mogao ni podnijeti ostavku jer je to ranije učinio. Četvrta fokus grupa su bili privrednici. Njima ništa nije bilo jasno: kako pare mogu biti problem? Ponudili su opciju da oni preuzmu sve te funkcije. Peta fokus grupa je trebala biti opozicija ali nje nije ni bilo. Dolazili su i predsjednici iz centrala, i juniori i seniori, ali nije bilo neke pomoći.

I tako se narod našao u neviđenom problemu. Ostala je sredina bez predsjednika i gradonačelnika, ostali su i problemi ali se nije imalo na koga vikati, galamiti, prozivati. A narod navikao glasati uvijek isto, galamiti i vikati uvijek isto. Tako se svi navikli na isto. Nakon nekog vremena narod je shvatio da je beskorisno isto glasati a očekivati drugačije, stalno galamiti da niko ne valja a nadati se boljem. I nekako se sve pokrenulo. Kako, narod ne zna!

O Fuad Sisic

Fuad ŠIŠIĆ rođen je 20.06.1960. godine u Raduši (Tešanj), od oca Mehe Hadžimehić-Šišić i majke Nure, rođene Pobrić. Osnovnu školu, kao i Gimnaziju, završio je u Tešnju a zatim i studij mašinstva na Univerzitetu u Sarajevu 1984. godine.

Radni vijek je započeo u Unico filter početkom 1984. godine. Uz rad predaje stručne predmete u srednjim školama u Tešnju. Početkom aprila 1992. godine angažuje se u odbrani na različitim dužnostima da bi u julu 1994. godine izabran za Prijelaznog općinskog načelnika u Tešnju, a zatim 1997. godine i za Općinskog načelnika. U firmu Unico filter (kasnije MHBA) se vraća krajem 2000. godine i ostaje do 2008. godine u privredi. Krajem 2008. godine je izabran ponovo na poziciju Općinskog načelnika a 2012. godine i na poziciju Predsjedavajućeg Općinskog vijeća. U MHBA se vraća 2013. godine i ostaje do kraja 2016. godine. Od početka 2017. godine radi u privatnoj kompaniji SARAČEVIĆ, Tešanj.

Kroz neformalno obrazovanje prošao je edukaciju prodajnih vještina (USAID, MANN+HUMMEL), organizacijskih vještina (ADIŽES, Novi Sad), rukovodnih i menadžerskih vještina (CRESOM, Kalifornija; MANN+HUMMEL). Pohađao je mnoge edukacije u Bosni i Hercegovini i okruženju, kao i online edukacije. Bavi se pitanjima uloge rukovodstva i organizacijske transformacije uz elektronsku podršku, postavljanjem ciljeva, donošenjem odluka i korištenjem neophodnih menadžerskih alata.

Uz profesionalni rad je istovremeno obavljao niz drugih političkih, privrednih i društvenih poslova. Dobitnik je mnogih priznanja, a najznačajnija su: Lokalni lider desteljeća (Liga humanista), Najnačelnik (2011. godine), Plaketa Općine Tešanj (2015. godine).

Objavljene knjige:

- Početnica na računarima (1999),
- Reinženjering poslovnih procesa (2001),
- Rukovođenje (2003),
- Menadžerske vještine (2005),
- Nije kriv (2007),
- Rukovodni i menadžerski alati (2011),
- Organizacija (2013),
- Srcem i sredinom (2020)


Tešanj, 11.09.2020

Komentariši