TESANJ.NET stranica grada
Onaj koji pada i ustaje mnogo je jači od onoga koji nikad nije pao.
Sean Connery
Nakon mnogo godina sretnem čovjeka na javnoj fukciji kome sam nekada bio prijatelj (mislim da sam i danas, iako čudno zvuči jer prijatelji ne bi trebali propustiti tolike godine da se ne bar ne čuju) i nakon srdačnog pozdrava pita me: Gdje si ti čovječe, da nisi nešto ljut? Velim, evo me, zar me ne vidiš? A ljut jesam, ako se to moje raspoloženje može imenovati ljutnjom. Zašto si ljut, nastavi on. Odgovaram, bolje pitaj na koga si ljut? On: pa na koga si ljut? Prvo, na sebe. Zatim na one „dole“ kod sebe. A onda na vas, „gore“, evo ovdje. Nasmija se on, ali me gleda malo začudno, ili se meni samo tako činilo. Kako god, vidim ja da trebam pojasniti.
Znaš, nastavim, prije 20 godina smo mi bili „tu negdje“, ja stariji ali ne star – ti mlađi ali ne bez ikakvog iskustva. Za ovih 20 godina se slika izmijenila. Mi nismo više „tu negdje“. Jedino sam ja i dalje stariji a ti i dalje mlađi. Sve drugo se promijenilo. Naša iskustva su sada znatno drugačija nego prije 20 godina. I naši pogledi su, valjda zbog toga, više različiti nego prije. Mi sada „odozdo“ gledamo na vas „gore“ jer više nismo „tu negdje“. Nije da to rado činimo, to je samo zbog toga što vi nas „odozgo“ tako gledate. Odredili ste nam ugao posmatranja na koji mi nismo navikli, koji nama nije nimalo drag, i koji je nama teret. A vremenom smo počeli to spuštati niže i nestalo nam dubine. Mi „dole“ smo ostali na površini, živi u zemlju ne možemo, pa uzdižemo glavu nad drugima gledajući u prazninu. A većina nema snage da se nosi s time. Prihvata to kao neminovnost. Prihvata svoju prisutnost kao prazninu sve dok nekom nešto ne zatreba. Tada se nakratko izmire računi, i nastavlja dalje. I tako prolazeći kroz vrijeme shvatamo da je to pogrešno. Ali nismo još našli snagu da to promijenimo.
Sluša on mene bez prekida. Mislim, dobar znak. Kada sam završio, reče: hvala na otvorenosti. Poželio sam čuti neposrednu kritiku. Nekako smo se navikli govoriti jedni drugima preko trećih. Ovo mi je prijalo iako se ne bih baš složio u svemu. Nismo mi vama odredili ugao gledanja, i nismo znali da nas vi vidite kao one „gore“. Mi ne želimo takve poglede. Prije bih kazao da je i nas spopalo to što i vas „dole“. Izgleda da smo izgubili ravnotežu, balans između ovog svijeta i onog drugog kojem svi putujemo. Nego, trebamo zajedno tražiti način kako da to prevaziđemo. Imaš li neki prijedlog?
Malo me zatekao svojim govorom. Nisam ovo očekivao. Saslušao i još traži prijedlog poboljšanja. Kako bih se „pribrao“ malo, kažem: Sarajevo je važno ali Bosna i Hercegovina je važnija. Narodi su važni ali važni su i građani. Stranka je važna ali važniji je narod. Predsjednik je važan, ali važnija je Stranka. Mi smo važni ali naša djeca su važnija. Ni prijatelji ni neprijatelji nisu vječni ali uvijek je bilo i jednih i drugih. Važno je donijeti odluke i uspostaviti prioritete. Odluke moraju biti nepristrasne i nesebične. Oni koji imaju ovlasti i danas donose te odluke ne smiju misliti na sebe nego na pravedna rješenja, na realna i održiva rješenja, na moderne i osposobljene javne institucije, na osposobljene i čestite talente, na državu Bosnu i Hercegovinu i generacije koje dolaze. Nema koristi od upiranja prstom u druge, makar se radilo o protivnicima ili neprijateljima. Valja istrajno raditi i tražiti rješenja. I potrebno je odgovornost vratiti u igru. Odgovornost rukovodstva je sada važna, nije važno ko je kriv. Makar bio mali problem, velika je odgovornost rukovodstva.
I opet me nije prekidao, saslušao me strpljivo. Na kraju samo reče: Slažem se potpuno. Vi „dole“ imate kapacitet. Krenite s tim principima od sebe. Budite primjer drugima. Možda ipak promjena nastane „odozdo“. Na moju podršku možeš računati.
