Stranputica

Naposljetku, suština saznavanja nije u tome gubimo li igru,
već kako gubimo, što s time spoznajemo, čemu nas je poraz naučio i kako nas to mijenja. Gubiti na određeni način znači – dobivati.
Richard Bach

Iz nekih razloga sam ostao bez sluha u 40-toj godini života. Više od 20 godina koristim slušne aparate bez kojih ne mogu čuti glasove iz okruženja. Možda ne bih nikada spoznao toliko o ljudskom sluhu da se to nije dogodilo. Većina od rođenja čuje. Podrazumijeva tu blagodat. Stvoritelj/Dizajner je ugradio mnogo fabrika, uređaja, sklopova, sistema, aktivnih procesa da sve funkcioniše i čovjek ne misli o tome. Mnogi ne osjećaju ni zahvalnost. Neki vjeruju da je sve posljedica prirodne evolucije. Ali kada ta blagodat nestane onda nastaje ljudska borba sa skupim tehnološkim rješenjima, koje je čovjek smislio i napravio, da bi se ublažio gubitak. A ljudski glas dok putuje u nečije uho mijenja pritisak za samo milijarditi dio atmosfere. Taj milijarditi dio uho “uhvati” i akustične valove pretvara u električne signale koje šalje prema mozgu. Ali u tom aktivnom procesu velike brzine (receptorske dlačne stanice uha su 1000 puta brže od ostalih osjetila) iako brzina nije ključna karakteristika. Postoje pojačivači zvuka koji “hvataju” njihanje receptorskih dlačnih stanica za samo tri desetinke nanometra. Uz to, zvuk nije jedan entitet. Aktivni proces raspoznaje dva tona koja se razlikuju za samo dvije desetinke procenta. Zvučni raspon obuhvata raspon razlike od milion puta a 16000 receptorskih dlačnih stanica javlja mozgu o zastupljenosti svake frekvencije. Taj Dizajnerski uređaj je stalno aktivan i samoregulirajući. Ako se čovjek nalazi u tihom okruženju on se sam podesi na veće pojačavanje zvuka, a ako je u bučnom okruženju on smanji pojačivače. I sve se to dešava u nečemu iznimno male veličine, koje ljudsko oko može vidjeti tek pod mikroskopom. Nevjerovatno. Čudo Božije. Koristim 20 godina najbolje slušne aparate koje su proizveli Simens i Phonek kompanije. Oni bi trebali zamijeniti gornju funkciju. Znate kada neko kaže, slično a ni nalik. Ali bolje od toga za sada nema.

Mislim koliko čovjek nije svjestan blagodati koje koristi da bi svakodnevno funkcionisao, i kako brzo sve to zanemari i samo sebe za sve učini zaslužnim. Kakva li je to stranputica? Obično stranputicom nazivaju zaobilazan put, sporedan put koji vodi po strani od glavnog puta ali i pogrešan put, pogrešno mišljenje ili čak zabludu. Čini se da je mnogo stranputica ovih godina. I tamo gdje su bile prije ali i tamo gdje prije nisu bile. Okolnosti su takve da je odavno prestalo pitanje: da li postoji zvuk ako nema ko da ga čuje? Zvukova je previše i mnogi ih samo čuju. Nema se kada za odgovore na pitanje šta je neko htio da kaže a šta je neko drugi čuo, slušao i razumio. Površnost je postala ozbiljna stranputica. Marketing i promocija, poslovne škole i utrka za novcem unijeli su nepromišljene savjete. Najviše dobiva onaj ko donosi najveću kratkoročnu korist, bez obzira šta i kako radi. Onaj ko ima vlast njemu rijetko ko protivriječi. Onaj ko je imućan, njemu se rijetko ko suprostavlja. Onaj ko ima uticaj koristi taj uticaj jednostrano. Sve je manje pitanja koja zadiru u ispravnost cilja i načina na koji se funkcioniše a sve više utrke i “uklapanja”. Navikavanje na loše prakse postaje nova stranputica.

Prošlo je doba kada se lupalo po motoru i on ponekada tako upali. Neko ko ne zna popravljati određenu mašinu, ko nije osposobljen a pristupi mašini da je popravi – neće je popraviti. I to će svi u tom okruženju vidjeti. I ako mu se to ponovi, niko iz okruženja mu više neće vjerovati da zna popravljati određenu mašinu, neće to od njega očekivati i neće ga više pozivati. Ako je inače zposlen na tim poslovima, biće u najmanju ruku premješten na druge poslove na kojima zna raditi. Ali društvo nije mašina. Društvene institucije isto tako. To su složene organizacije koje zahtjevaju mnoga znanja i vještine. Ali isto tako omogućuju da se neznanje i nedostatak vještina “sakrije”, da se manipuliše, da se skrene pažnja, da se nebitno stavi u prvi plan a bitno “sakrije”, da se usmjeri pažnja/krivnja na drugoga, da se greška sakrije, da se propusti prešute, da se o ozbiljnim propustima ne priča,… jer nema ko u okruženju da dokaže nestručnost, da vidi kako kvar nije otklonjen, da izvrši nečiji premještaj ili da otkaz. A to kreira dalje površnost. Mnogi ljudi koje poznajemo u dobrom svjetlu nisu posvećeni svojim ulogama, igraju na kartu da neko drugi “vodi računa o svemu”, igraju na kratkoročni rezultat, na kratkoročni dobitak, korist, uticaj ili čak neki svojevrstan osobni cilj. Malo pomalo, čovjek nije u stanju sebi priznati da je radio poslove površno, nego nastavlja braneći svoju površnost odbijanjem, jačom odbranom sebe, svojih ovlaštenja, svoga imetka, svoga ega ili stajanjem snažnije uz nekog drugog za koga je mislio da “vodi računa o svemu”.

Stoga je ovovremeni marketinški savjet: Vjeruj u sebe! prilično upitan. Možda bi bolji savjet bio: Sumnjaj u sebe! Sumnjati implicira potrebu presipitivanja. To ne znači da ćete sumnjati u sve i svašta, kao što ne treba da se vjeruje u sve i svašta. Ali sumnjati u sebe čovjeka vodi na stazu preispitivanja, na stazu upiranja prvo prstom u sebe pa onda u druge, na kontrolisanje svoga ega. To ga tjera kada ustane ujutro, osvježi vodom, zahvali Gospodaru na još jednom danu, pogleda u ogledalo i zna da ni jednom čovjeku nije ni riječima ni djelima bar naudio i da može mirno taj dan živjeti i da razmisli o danu pred sobom. Hoće li se u tom danu ponašati tako da sljedeće jutro može mirno ustati i još dodati kako je uveo nove – bolje prakse? Baš ovu poruku sam primio od prijatelja iz Sarajeva, inače Tešnjaka, koja je bila povod za ovaj tekst. Jer kada čovjek vjeruje u sebe bez preispitivanja to ga može odvesti nesvjesno u grubost, u oštrinu, u isključivost, u nadmenost ili ga čak odvesti u tihi bojkot, ignorisanje, lijepe riječi koje nemaju značenja u djelima. To može otići tako daleko da ljudsko biće u tome prepoznaje svoju prednost umjesto svoju mahanu koje se treba čim prije rješavati.

Danas je veliki broj onih koji žive površno. Rade svoj posao površno. Uživaju površno. Brzo se uzdignu nad drugima. Počinju vjerovati u sebe i svoju supersposobnost. I još možda misle da čine dobro drugima!? Nije skromnost kada neko ko ima dosta više nego što mu treba kaže da se danas u Bosni i Hercegovini živi dobro, naprotiv, to je pogrešno i nepotrebno. Ali ako neko ko sastavlja kraj s krajem kaže da se danas živi dobro, to je skromnost i zahvalnost.