Mir je važan

Onaj ko prevlada svoje strahove biće istinski slobodan.
Aristotel

Ne znam da li ima iko pametan ko ne želi mir više od rata. Posebno među ljudima i generacijama koje su rat preživjele. U isto vrijeme historija čovječanstva je puna ratova. Samo su motivi, sredstva i obim bili drugačiji. S druge strane, čovjek je stvoren slobodan. Upravo ljudski dizajn je najveći izazov za njega samog. Taj izniman dizajn omogućuje čovjeku da bude bilo kakav na skali od iznimno korisnog do iznimno štetnog. Čovjek je to mnogo puta dokazao i iznova dokazuje. Obim koristi i štete raste s njegovom društvenom funkcijom, sa obuhvatom broja onih na koje uticaj imaju njegove odluke i aktivnosti, sa dobrim i lošim praksama koje uspostavlja, sa nivoom kapitala kojim upravlja,… A ljudski život je usitinu kratak. Neovisno koliko neko dugo živio, i najduži ljudski život koji danas poznajemo je veoma kratak. Pa zbog čega čovjek zapada u područje štete, zla, nasilja i destrukcije?

Nije teško odgovoriti ako je neko na pozitivnoj strani života, ako govori i djeluje tako da olakša život drugima, drži do etičkih granica u govoru i djelovanju, pomaže koliko može i doprinosi da se tuđe individualno pravo poštuje i da se zajednička pravila njeguju. Ali kada neko radi suprotno, kada se nalazi na negativnoj skali, kada je teško slušati ono što govori i kada se nužno oduprijeti tom lošem djelovanju onda je teško naći racionalne odgovore. Odgovori koji postoje opravdavaju napad sopstvenim interesom, opravdavaju rat potrebom za mirom, opravdavaju rat preventivnom akcijom kako se nešto drugo u budućnosti ne bi dogodilo što bi se moglo dogoditi. Radi sopstvenih interesa se uskraćuju slobode drugih, radi sopstvenog načina života po mjeri onih koji imaju nadmoć u oružanoj sili, ekonomiji, diplomaciji. Usaglašena pravila ne važe za sve – ni u ratu ni u miru. Svijet je u neredu a ljudi imaju sposobnost i odgovornost da red uspostavljaju.

U većini država ljudi biraju one koji u njihovo ime odlučuju o zajedničkim društvenim pravilima i akcijama. Moglo bi se zaključiti da je većina u neredu i da je većini svejedeno. Većina nije zainteresovana da se uključi, daje doprinos, žrtvuje da bi bilo više reda a manje nereda. Djeluje kao da se većina prepušta svakodnevnoj sitnoj, skrovitoj i prividnoj udobnosti, beznačajnom zadovoljstvu, emociji bez značenja, sadržaju bez kvaliteta i omogućuje da im loši ljudi rade o glavi, o glavi njihovog komšije ili susjeda, njihovog kolege,… A neki od onih koji su uključeni kao da se vremenom otuđe, kao da postanu više funkcije a manje ljudi, kao da ne vide svijet oko sebe u neredu na koji upravo oni mogu najviše uticati da se taj svijet uredi. A neki se opet često svrstavaju nekritički uz “svoje” neovisno o tome je li ispravno to što čine ili nije. A ništa se ne dešava bez posljedica. Pasivnost, neutralnost, nezainteresovanost nad onim što je loše, što je društveno neprihvatljivo ili kako se u narodu kaže što je Bogu mrsko pa sve do podrške tome bez obzira koliko neko ko to čini bio moj, bio naš a neko kome to čini bio neko tamo, njihov ili kako god ga imenovali je pogrešno i vratiće se svima kao bumerang. Prije ili kasnije. I to se već dogodilo mnogo puta. Zašto neko očekuje da bi moglo biti drugačije u budućnosti?

Božiji zakoni (ili, kako neko kaže prirodni zakoni) se ne mijenjaju. Kosmos se širi od njegovog postanka, nebeska tijela se kreću, kiša se spušta na Zemlju i vraća isparena u atmosferu, bilje i drveće proljećem ozelene a u jesen zamru, Sunce izlazi na Istoku a zalazi na Zapadu,… Harmoniju kvare nasilnici. Bilo iz komšiluka ili susjedstva, bilo oni iz daleka. Trebali bi prestati. Ali neće. Njima se mora suprostaviti. Nasilnike se mora silom zaustaviti. A onda nema mira. Na žalost, nema mira čim nasilnici počnu djelovati. Nasilnici ne znaju stati dok ne budu poraženi. Mnogo se puta to dogodilo u prošlosti, i nikada nasilnici nisu na kraju krajeva bili pobjednici. Što se prije zaustave manje je žrtava. Zašto neko očekuje da bi u budućnosti bilo drugačije?

Ipak, čovječanstvo je napravilo pomak. Ne mora se sve rješavati nasiljem. Nasilnici se mogu ukloniti u mnogim prilikama aktivnijim društvenim djelovanjem, angažovanjem u civilnim organizacijama društva, protestima, izlaskom na izbore. Potrebno se obrazovati i djelovati. Narode ne treba previše uzimati u usta. Narode treba pustiti da žive. Treba podizati i graditi javne institucije kao zajedničku potrebu, kao servis i sigurnost onih kojima služe. Ne treba nikako pristajati na riječnik rušitelja. I ne treba jedno govoriti a drugo raditi. Treba graditi integritet i demonstrirati odgovornost javnih poslova. A na kraju, rezultat kakav god bude nije vječan. Sve se mijenja. Dolaze nove generacije a stare odlaze. Možda će biti bolje, a možda i neće. To je pitanje irelevantno jer će nove generacije biti kakve budu. Pred njima je isti izazov kao i pred svim prethodnim. Samo u novom kontekstu, u novim okolnostima za koje niko pouzdano ne zna kakve će biti. Jedino se zna da nasilnici neće uspjeti. A neće ni licemjeri.