Saradnja ljudi i mašina

Konkurencija nas čini bržim, saradnja nas čini boljima.
nn

Uobičajeno je govoriti o važnosti međusobne saradnje ljudi. O tome koliko je korisno imati fer odnose: porodične, komšijske, prijateljske, kolegijalne. I koliko je važno poštivati hijerarhijsku strukturu, poštivati nadređene i služiti u najboljem interesu organizacije i podređenima. Kontekst se stalno mijenja, način života se mijenja i nekako dolazi do ozbiljnih devijacija fer odnosa, poštivanje hijerarhije, služenja organizaciji i fer odnosa prema podređenima. A vrijeme u kome prolaze životi sadašnjih generacija uvode nove partnere s kojima bi trebalo intenzivno sarađivati: mašine.

U jednom periodu mašine su bile sredstva rada i služile su ljudima da olakšaju njihov rad, da urade instalisanom snagom ono što ljudi nisu mogli, da ubrzaju kretanje ljudi i roba. Stvari se mijenjaju. Sada su mašine osposobljene algoritmima, memorijama a sve više će biti i vještačkom inteligencijom tako da mogu mnogo brže od ljudi obrađivati podatke, zapamtiti velike količine podataka, pristupati raznim izvorima podataka, analizirati i podatke pretvarati u informacije, zaključivati i donositi odluke. Nova generacija robota će biti aktivni sudionik društveno-ekonomskih odnosa. Pomalo postoji opravdan strah ljudi u tome hoće li se dogoditi da ljudi naprave mašine koje će ih početi ubijati? Ili blaža verzija koja donosi strah da će roboti zamijeniti ljude?

Ali prije tih ekstremnih scenarija postoji veliki prostor za saradnju ljudi i mašina u najboljem interesu poslovanja i boljih društveno-ekonomskih odnosa. Sve organizacije (privatne i javne) danas koriste neke mašine koje imaju algoritme i memoriju te mogu ponuditi vrijedne baze podataka sa kreiranim gotovim izvještajima ili nuditi korisniku eksport tih baza podataka u korisničke aplikacije radi analize. Te mašine su najčešće razne vrste računara opremljene različitim softverima ali isto tako i proizvodna, ispitna te logistička oprema koja nudi velike mogućnosti saradnje čovjeka i mašine u cilju poboljšanja, unapređenja raznih procesa te kvaliteta proizvoda i usluge. Već sada se ta saradnja (ne temelju raznih istraživanja) ocjenjuje ne veoma niskom nivou. Nedostatak većeg stepena saradnje ne uzrokuje mašina nego čovjek.

Od početka implementacije informatičkih tehnologija se razvijala neka pogrešna percepcija da će računari zamijeniti ljude, smanjiti troškove poslovanja i dati nove mogućnosti. Ali to u stvarnosti nije tako. I hvala Bogu da nije tako. Ono što jeste leži u činjenici da je u nekim tačkama procesa smanjen broj izvršilaca a u drugim povećan, da je omogućeno ubrzanje toka informacija i dijeljenje istih podataka sa jednog izvora svima kojima su ti podaci bili potrebni. I to se uglavnom implementiralo. Drugi dio, analiza podataka koji dolaze iz svakodnevnih transakcija su rudnik korisnih informacija koji neko treba analizirati i pretvarati u korisna znanja, u akcije stalnih poboljšanja su uglavnom ostala tek potencijal. Tu treba da dođe do izražaja ljudska kreativnost, prosuđivanje, empatija, etika i sposobnost kompromisa. To zahtijeva novi način razmišljanja i usmjerenje da se stvari rade drugačije od onoga kako se to uvijek radilo.

Tek sa uvođenjem vještačke inteligencije se povećava nužnost da mašine i ljudi rade zajedno, uče jedni od drugih. A kada se to dogodi, povećaće se ukupna stopa učenja organizacije, što zauzvrat može učiniti organizaciju mnogo agilnijom i otpornijom. Naravno, čovjek je nezamjenljiv zbog svog posebnog dizajna. Osim što sam čovjek kao takav nosi rizik slobodne volje koja nepromišljenošću može napraviti svakakve teškoće sebi i drugima.