Od realke do znanstvenika

Nikad čovjek prema čovjeku nije pravedan: ni kad voli ni kad mrzi.
Dučić

Bio sam obradovan kada me posjetio prijatelj Kemal Ljevaković i uručio poklon – knjigu Ekrem M. Ajanović, od realke do znanstvenika, čiji je autor. Bio je to ugodan i koristan razgovor. Sa Kemalom Ljevaković sam u prijatelj od 1994. godine. Još je rat bio. Imali smo mnogo kontakata i susreta u različitim prilikama, i uvijek su to bili razgovori sa međusobnim slušanjem i razumijevanjem. Kemal Ljevaković je svoj dar pisanja u cjelosti otkrio tek odlaskom u penziju. Stoga ne čudi što se porodica Ajanović opredjelila da angažuje Kemala, da upravo on preuzme tako jedan zahtjevan posao kao što je knjiga o rahmetli hadži  Ekremu Ajanoviću. I naravno, Kemal je to uradio odgovorno kao i sve drugo što je radio. Iskreno žalim što nisam stigao na samu promociju knjige, ali je važno da poseban doprinos naših ljudi bude zabilježen, da ostane dio našeg tešanjskog nasljeđa i da na tome gradimo naše zajedničko putovanje kroz vrijeme.

Nakon nekoliko dana sam imao priliku iznova obradovati se posjetom Prof. dr. Mesuda Meska Ajanovića, koji mi je uručio istu knjigu s posvetom g-đe Dževdete Ajanović. Meska Ajanovića sam upoznao kao svog učenika prije 90-tih godina. Predavao sam u mašinskoj-tehničkoj školi u Tešnju stručne predmete kao vanjski saradnik. Od tada se dobro poznajemo i uvijek u prijateljskim odnosima. Iz porodice Ajanović sam imao priiku prvo upoznati rahmetli Envera Ajanovića (brata r. Ekrema, ambasadora Republike Bosne i Hercegovine u Njemačkoj) još u vrijeme dok je r. Enver bio jedna od direktora u Pobjedi, Tešanj. Kao mlad inženjer sam doživio r. Envera kao stručnjaka ali i velikog čovjeka, čovjeka lijepe naravi i jasnog puta, nekoga ko ostavi trag na vama do kraja života. Zatim i njegovu porodicu. Sa naljepšim uspomenama. Upoznao sam i drugog brata Ajanović, r. Mehemdaliju na bolesničkoj postelji kada sam ga kao tadašnji općinski načelnik posjetio. O r. Mehmedaliji sam slušao sve najbolje.

Rahmetli Ekrema Ajanovića sam neposrednije upoznao dok smo (Tešanj) bili pod punom opsadom. Naime, SDA BiH je imenovala Povjereništvo u općinskoj organizaciji Tešanj, a r. Ekrem Ajanović i ja smo bili članovi tog Povjereništva. Istakao bih prvi neposredan konkretan razgovor i dogovor sa r. Ekremom Ajanović krajem augusta 1994. godine. Rahmetli Ekrem u svojstvu direktora Ratne bolnice Tešanj a ja u svojstvu prijelaznog općinskog načelnika. Prijedlog i objašnjenje koje je iznio r. Ekrem da Općina Tešanj donese odluku o osnivanju opće bolnice su bili sasvim uvjerljivi. Moram priznati da sam ja na toj poziciji bio tek nešto više od mjesec dana, moje poznavanje sistema zdravstva je bilo veoma skromno, ali sam imao povjerenje u argumentaciju koju je r. Ekrem iznio. I tako, uz političku podršku, predložio sam Pijelaznom općinskom vijeću Odluku o osnivanju Opće bolnice Tešanj 08.09.1994. godine koja je i usvojena.

Poslije toga sam imao dosta kontakata, susreta, razgovora sa r. Ekremom po mnogim osnovama. Nekada je to bilo između različitih institucija, nekada između različitih političkih stranaka a nekada su to bili privatni razgovori. Različite situacije, pozicije i percepcije dovode ljude u izazovne odnose, u iskušenja, u područje koje ponekada ne gleda sveukupan međusobni odnos i put nego samo segmente. To zna dovesti do njihanja u međusobnim odnosima, posebno u pogledu političkih razlika koje onda gotovo u pravilu odvedu na krivu stazu, na gubitak cjelovitog pogleda na čovjeka, na njegov cjelokupan doprinos. I to je ono što svakako ne bi trebalo da prevlada. Meni osobno je drago što mi se čini da u našim međusobnim odnosima nisu prevladale neke sekvence u kojima se nismo slagali. Nikada nisam smatrao da to može poraziti cjelokupan doprinos r. Ekrema Ajanovića u području zdravstva, odbrane, lokalne zajednice, naroda i države Bosne i Hercegovine.

Njegov doprinos nije nimalo umanjio ničiji drugi doprinos istim pitanjima i važno je da nađemo snage i tako gledamo na međusobne odnose kao i na sve one koji su dali poseban dioprinos, a rahmetli h. Ekrem Ajanović to svakako jeste.  Priznanje Općine Tešanj neće promijeniti doprinos koji je r. Ekrem Ajanović dao ali hoće pokazati da ne prolazimo uzaludno, da kroz našu prolaznost postajemo ozbiljniji, da nas razlike i negativne stvari ne određuju nego pozitivne stvari, međusobno poštovanje i praštanje.