TESANJ.NET stranica grada
Mrvu Pravde
I zrno Istine
Pronađite!
Srebrenicu –
Srebrenici vratite!.
Abdulah Sidran
Čini mi se da bi šutnja manje bolila. Ali ne smije se šutiti. Kada su djeca i starci, žene i muškarci stjerani u Potočare, u bazu UN-a, od strane vojske RS-e pod komandom Ratka Mladića mnogi nisu znali šta se dešava. Ratko Mladić, pobjedonosno nad golorukim narodom, je izgovorio u mikrofon pred kamerama kako su „oslobodili“ Srebrenicu od Turaka. Zatim se dogodio genocid, ljudi koji nisu imali oružje, zarobljenici, civili bivaju nemilosrdno ubijani. Onda bivaju pokopani u zajedničke grobnice, pa njihova tijela bivaju premještana na različita mjesta u manje grobnice kako bi se trajni tragovi genocida prikrili. Nakon godina traganja pronađene su grobnice, jedna za drugom… godinama se kosti nevino ubijenih iskopavaju. Kosti se godinama skupljaju. Kosti jedne osobe pronađu se u više grobnica. DNK analiza je potvrdila da se ne radi o Turcima, nego o Srebreničanima, o stanovnicima Bosne i Hercegovine, o Bošnjacima.
I kada su tone i tone dokaza potvrdile šta se to dogodilo, svi zločinci nisu priznali svoj zločin. Neki jesu. Ali ne radi se samo o zločincima. Važnija od samih zločinaca (iako loše zvuči) je velikodržavna nacionalistička politika koja ne samo da nije priznala genocid, niti se pokajala nego ulaže ogromne napore da isti negira, da slavi zločince i od njih u javnosti, koja toj politici vjeruje, pravi heroje. Takav pristup je sam po sebi nova prijetnja svima koji su preživjeli a koje ta politika smatra Turcima. Apsurd je potpun kada se aktuelni eksponenti te politike srdačno grle sa pravim Turcima, u Istanbulu i Beogradu. To je neposredna stvarnost u kojoj živimo.
Ali nikada ne treba zaboraviti ni to da je Srebrenica bila pod službenom zaštitom UN-a. Oni koji u ovim vremenima imaju vojnu, diplomatsku, finansijsku i ekonomsku snagu i upravljaju globalnim procesima i svojim interesima, za njih su ovo detalji, kolateralna šteta za koju će oni pokazati empatiju tek naknadno, putem memorijalnih okupljanja i deklarativnih rezolucija bez životnog značenja. Strašno je to bilo. I stvarno je to bilo. Ne ponovilo se nigdje i nikada. Ali niko ne može dati garancije da neće. Eto, dvadesetsedam godina poslije genocida, u Srebrenici na čelu Općine sjedi načelnik koji negira genocid. Jer u Srebrenici nije suspendovana demokratija nakon počinjenog genocida. Ali zato demokratiju nastoje da suspenduju u drugom dijelu Bosne i Hercegovine, tamo gdje nije bilo genocida. Svako bi trebao biti svjestan da je nezamjenjiva sopstvena osposobljenost, etika i napori koji će se uraditi svaki dan da se sopstvena sigurnost postigne i ne dopusti nikome da svoje bolesti, iluzije i gubitak ljudskosti realizuje nad drugima. Ali tome neće doprinijeti bilo kakva fajterska borba za vlast niti slikanja sa nenom Fatom, niti razilaženja, niti ponižavanja drugih i drugačijih. Na putu osposobljavanja nema zamjene za osobnu žrtvu, integritet, nepristrasnost i istinu. Uz to, kako to reče jedan od kandidata za člana Predsjedništva, Bošnjak: Moramo napraviti državu koja će biti dio Evropske unije i NATO-a, bez obzira na otpore. Naša će borba trajati dok to tako ne bude, da možemo s mirom ostaviti našu djecu i unuke, koje više niko neće pitati kako se zovu, kako se Bogu mole, da li mu se uopće mole, šta je njihova vjera, kojoj etničkoj grupi pripadaju, zemlju u kojoj će svi biti jednaki pred zakonom. Naravno, glavni oslonac su Bošnjaci. Mi se zovemo po našoj zemlji. Bili vjernici ili ne, bili ljevičari ili konzervativci, nema Bošnjaka koji nije za svoju zemlju jer mi nemamo alternativu. Treba nam više sloge. Nemojmo u borbi za vlast zaboraviti onu najbitniju stvar, narod i državu. Budimo rivali, ponudimo što bolje programe i što bolje ljude, ali nemojmo vrijeđati jedni druge, nemojmo rušiti temelje, nemojmo one vrijednosti koje smo izborili dovoditi u pitanje. Odbranili smo zemlju, odbranili smo državu, vratili smo svoje ime i ime svog jezika. Slobodno ispovijedamo svoju vjeru. Čuvajmo te temeljne stvari. Još kada bi ovaj kandidat sam našao snage da istrajno primjenjuje ono što kaže.
Dan u Srebrenici nije isti kao dan u Tešnju. Dan u Srebrenici je duži, tužniji, sjetniji. Dan u Srebrenici je usred mnogo više svježih nišana nego dan u Tešnju, usred mnogo manje firmi, restorana, kafića, automobila,… nego u Tešnju. Dan u Srebrenici je sa mnogo više neizvjesnosti nego dan u Tešnju. Stoga poema našeg sugrađanina, akademika Abdulaha Sidrana o Srebrenici, može se osjetiti tek kada provedete makar jedan dan u Srebrenici.
