Namjerna sljepoća

Sljepoća misli gora je od sljepoće očiju. 

Italijanska poslovica

 

Namjerno slepilo je pravni pojam, koji znači da ako postoji informacija koju bi neko mogao i morao znati, ali nekako uspjeva da ne sazna, zakon smatra da je taj neko namjerno slijep. Tako je u Velikoj Britaniji.

Svjedoci smo da ljudi često izabiru da ne znaju. Postoji dosta namjernog sljepila svugdje oko nas. Namjerno sljepilo postoji u epskim razmjerama poput globalne hipotekarne krize 2008. godine, bezrazložan napad na Irak, islamofobiju i niz drugih primjera a također postoji u jako malim razmjerama, u porodicama, u kućama i zajednicama, a posebno u organizacijama i institucijama. O tome govori Margaret Heffernan, poduzetnica, izvršna direktorica, spisateljica i glavni govornik. Trenutno je profesorica prakse na Univerzitetu Bath School of Management u Velikoj Britaniji.

Jedno od ključnih pitanja koje istraživači na ovu temu postavljaju članovima neke organizacije ili građanima je poput: “Postoje li pitanja na poslu/ u organizaciji koja se ljudi plaše da postave?” I kada su akademici završili istraživanja ovog tipa u korporacijama u SAD-u i Evropi ono što su pronašli jeste da je 85 posto ljudi reklo “da”. 85% ljudi zna da postoji problem, ali neće reći ništa. To je mnogo tišine. Mnogo sljepila. Izgleda da su ljudi pod određenim okolnostima namjerno slijepi.

Ono što istraživanje pokazuje jeste da su neki ljudi slijepi iz straha. Plaše se osvete. A neki su ljudi slijepi zato što misle da je vidjeti nešto uzaludno. Ništa se nikad neće promijeniti. Bolje je uopće ne gledati ove stvari. Ili pak kažu: pa, nema svrhe, zato što vidiš šta se dešava onim koji glasno kažu to što vide. Nezaštićeni su. Niko ne bi želeo da prođe kroz nešto takvo. S druge strane, za pojedince koji su glasni i govore ono što vide kažu da su nezadovoljnici, uzbunjivači, nepoželjni. Istraživanja su pokazaIa suprotno. Pojedinci koji su glasni su uglavnom (ne uvijek) lojalni i prilično konzervativni ljudi. Jako su posvećeni institucijama u kojima rade, a razlog zbog čega vide ono što drugi ne žele da vide i glasni su je što jako brinu o instituciji i žele da je održe zdravom.

Mi danas živimo u slobodi govora, slobodi da pišemo i objavljujemo bez straha od cenzure, slobodi da glasamo. Ali sloboda ne postoji ako se ne koristi, a ono što uzbunjivači rade je da koriste onu slobodu koju posjeduju. To bi mogli biti oni koji se boje Boga a ne boje se ljudi. Ima i onih koji ne pokazuju strah ni od Boga ni od ljudi. Ali pravi problem je što vjerovatno većinu namjerno slijepih čine oni koji se boje ljudi više nego Boga? Ljude treba poštovati kao članove porodice, kao komšije, kao kolege, kao prijatelje, kao nadređene, kao podređene. Isto tako i one koji su na javnim funkcijama. Ali funkcije nisu ljudi. To su neka mjesta u organizacijskim strukturama, to su pozicije koje primarno nose više odgovornosti od onih ispod. Ljudi na tim pozicijama treba da pokažu spremnost da saslušaju druge, da prihvate argumente, da čuju ono što im se ne sviđa i što ne vole. Samo iz toga mogu dobiti korist, mogu postati bolji u onom što rade. Slušati samo one koje se uvijek i u svemu slažu, ili čak slušati one koji šute, pomalo je budalasto i beskorisno. To je znak da je ljudski ego ovladao kod onog ko ima ovlaštenja a ljudi zaziru od tih ovlaštenja namjernom sljepoćom. Ili se samo distanciraju da bi sačuvali neki podnošljiv međuljudski odnos.