Pobjednici

Politika je i uzbudljiva i opasna kao rat,

ali u ratu se može poginuti samo jednom, a u politici više puta.

 Winston Churchill

 

U noćnim satima nakon 20 dana CIK (Centralna izborna komisija) je objavio preliminarne rezultate Općih izbora (izuzev rezultata za Predsjednika manjeg bh entiteta). Šest najjačih političkih stranaka prema broju osvojenih mandata u Predstavničkom domu Parlamenta BiH: SDA (9), SNSD (6), SDP (5), HDZ (4) te ŽELJKO KOMŠIĆ – ZA GRAĐANSKU DRŽAVU – DF/GS (3) i NAROD i PRAVDA (3). To je 30 od ukupno 42 mandata ili 71,42%. Ili ako se gledaju prve četiri stranke to je ukupno 24 mandata ili 57,14%. Stabilna većina. Čak i ako se gleda profil stranaka onda su tri stranke (pro)etničke a jedna (pro)građanska. Stranke na vlasti su dokazale da se znaju boriti za vlast iako nisu dokazale osposobljenost javnih službi. Milorad Dodik je uz to dokazao da zna nemilosrdno krasti glasove ali i da još uvijek ima dovoljnu podršku. Sadašnja politička stvarnost u Bosni i Hercegovini je dobila svoju sliku u Predstavničkom domu. U odnosu na prije četiri godine SDA sada ima jedan mandat više, SNSD ima isti broj mandata, SDP ima isti broj mandata a HDZ ima jedan mandat manje ali ukupan zbir je 24 mandata ili 57,14%. Prije četiri godine SDP nije želio sa SDA, SNSD i HDZ u vlast ali jeste DF-GS, Željko Komšić.

No kako je Dragan Čović kazao da se ne mogu donositi odluke na državnom nivou i na nivou Federacije BiH bez HDZ-a, dakle bez stranke koja ima četiri mandata, to kazuje na obesmišljenost parlamentarne demokratije i izbora u Bosni i Hercegovini. Dragan Čović punih 12 godina konstruira priču o ugroženosti jednog naroda i u isto vrijeme (2014. je izjavio isto što i sada) izjavljuje da se odluke ne mogu donositi bez HDZ-a. Jasno, jer svi zakoni prolaze i domove naroda čime su predstavnički domovi potpuno obesmišljeni. A delegati u domovima naroda zastupaju stavove koji dolaze iz svojih stranaka. Tako da ne postoji radni okvir profesionalnog i na kompetencijama utemeljenog razvoja najviših državnih institucija nego je omogućen direktan i stalan upliv stranačkih lidera u toku trajanja mandata. Tako akademik Dževad Karahasan kaže da isti uticaj na promjene putem demokratskih izbora imaju oni koji izađu na izbore kao i oni koji ne izađu na izbore.

Ipak je borba za vlast, borba za sudjelovanje u političkoj areni, prerasla u jednu veliku strast. Od nedjelje 02. oktobra se stiče utisak da niko nije izgubio. Pogotovo je malo ko priznao. Jedino Bakir Izetbegović u utrci za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka, Borjana Krišto iz reda Hrvata i Mirko Šarović iz reda Srba ili kako na zvaničnoj stranici CIK-a BiH piše: BOŠNJAČKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA/ HRVATSKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA/ SRPSKI ČLAN (u ovom posljednjem slučaju ne piše PREDSJEDNIŠTVA). A u Ustavu Bosne i Hercegovine piše: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine će se sastojati od tri člana: jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin. Riječi imaju značenje a improvizacija i interpretacija mogu odvesti gdje god ko želi i hoće. Stoga ne čudi da su svi pravili svoju improvizaciju i interpretaciju Ustava BiH. Ali Ustav je krajnje ozbiljna tema društveno-političkih odnosa u svakoj državi. Tiče se uređenja društva i temeljno izvorište zakonskih načela koje parlamentarni zastupnici ugrađuju u zakone koje donose. Stranačke politike i osobna uvjerenja ne mogu ni na koji način biti iznad toga. Visoki predstavnik (OHR) u BiH je jedini imao stvarni mandat, ovlaštenja i mogućnost da ih upotrijebi, i da to osigura. Da time usmjeri bh društvo u afirmativnu demokratiju, u logičku afirmaciju interesa sopstvene države, u afirmaciju temeljne odgovornosti parlamentarnih zastupnika i članova Predsjedništva BiH spram poštivanja Ustava i usklađenosti zakona koje donose. Oportuno ponašanje spram destruktivnih političkih ponašanja je iz godine u godinu stanje činilo težim i bezizlaznijim. Dejtonski sporazum i Vijeće za implementaciju mira u BiH su Ustav BiH iz Dejtona pretvorili u slovo na papiru koje nema autentično značenje a Bosnu i Hercegovinu u bezperspektivnu društvenu-političku stvarnost i državu koja ima teritorijalni integritet a njenim suverenitetom se upravlja iz susjednih država.

Stoga ne čudi što se Nermin Nikšić sada omišlja hoće li ipak ući u vlast sa SDA, SNSD i HDZ jer drugačije teško može. Istina, govorio je jedno prije izbora a sada mora drugo, ali nije mu prvi puta i nije jedini. Bakir Izetbegović (kao lider SDA) je u tome pokazao iskustvo, obećao je pobjediti opoziciju pa ih onda “uvući” u vlast. To što se vlast i opozicija bave sami sobom a ne stvarnim promjenama – to sada nije pitanje. Uvijek postoji objašnjenje. Ako se na vrijeme ne poduzimaju potrebne korektivne mjere onda će loše posljedice biti nužne i objašnjive. Niko posebno ne očekuje ničije ostavke jer ni to ne bi nešto promijenilo. Ali ne treba se ni pomiriti. Treba zahtjevati odgovornost. Ne treba svoja vjerska uvjerenja demonstrirati medijskom eksploatacijom prisustva u bogomoljama, vazovima na političkim skupovima i organizovanjem događaja vjerskog karaktera nego nepristrasnim, pravednim i inovativnim političkim djelovanjem. Ne može biti važnije to je li neko “pustio” u javnost lopovluk koji se dogodio od samog lopovluka. Ne može biti važniji nepotizam i poslušnost od reda, procedura, kriterija, znanja i kompetencija. Ne mogu se diplome na javnim funkcijama proglašavati službenom tajnom. Ne mogu politički lideri sebi dopustiti da se ponašaju kao tužioci i sudije. Ne mogu se praviti izmjene temeljnih akata kako bi se osigurali trajni mandati nego temeljnim aktima treba ograničiti broj stranačkih i javnih mandata na dva najviše. Treba natjerati lidere da budu manje nezamjenjivi i da pokažu više skromnosti, da se manje bave dnevno-političkim operacijama a više podupiranjem etičnosti, izgradnjom sistema, razvojem saradnika i onim što dolazi za godinu, dvije, pet i sa onim što se “iza brda valja”.

A oni koji su preuzeli mandate treba da budu potpuno svjesni rasta cijena jer građani su sve siromašniji, konvertibilna marka vrijedi znatno manje u novčanicima nego lani, a rast plaća se ne može osjetiti zbog visoke inflacije. Prema izvještaju Eurostata, inflacija u Europskoj uniji u septembru je iznosila 10,9 posto, dok je samo u Federaciji BiH, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, dostigla 18,1 posto. Kratkoročni efekti zbog rasta cijena i viška novca u budžetima je iskorišteno za mnogobrojne grantove različitim nivoima vlasti i mnogobrojne sekundarne projekte. Vlast je komunicirala rast prosječne plaće, blagi rast zaposlenosti, rast izvoza, budžetskih prihoda i industrijske proizvodnje pa se mogao steći prividan utisak da je sve potaman. Stvarnost je daleko od toga. Vlast osim improvizacije nije ponudila nikakve prave kratkoročne i dugoročne mjere radi smanjenja fiskalnog opterećenja na rad. To je nužno čim prije uraditi i ublažiti posljedice na svakodnevni život ljudi.