Postoji jedna stvar gora od promjena,
a to je status quo.
John le Carre
Mnogi su pisali o autocenzuri, o poslušnosti, o prihvatanju situacije kao neminovne i kada ona to nije, o prihvatanju nečijeg mišljenja kao konačne istine, o poštivanju hijerarhije kao misliti glavom svoga šefa. Okviri su često vrlo korisni jer omeđuju, sužavaju kreirajući osjećaj da možemo nešto držati pod kontrolom, formiraju osjećaj sigurnosti… Okviri su, međutim, istovremeno i zatvori: granice koje nas prisiljavaju da ostanemo u rutini zaustavljajući nas da bilo šta promijenimo, učinimo nešto novo, drugačije. Biti unutar okvira znači vjerovati da za sve postoji jedan najbolji način, da se nešto ne može, da se mora baš ovako, a ne onako. Biti unutar okvira znači biti u svojoj zoni udobnosti. A avantura učenja, kao što znamo, započinje IZVAN te zone.
Bosanskohercegovačko društvo sa svim svojim traumama, strahovima, željama i nadama je još uvijek slobodno društvo. Misliti svojom glavom, imati sopstveni stav, iznijeti svoje mišljenje nije zabranjeno. Istovremeno postoje prakse koje pokazuju da nikome ne smeta šta neko misli i ima svoj stav, sve dok govori kako neko “iznad” želi čuti, sve dok glasa kako neko “iznad” kaže da tako treba. Ali kada se to dogodi onda dolazi do razilaženja, eliminacije, međusobnih optužbi sa poludistance. BH društvo treba obnovu u svim segmentima i pojedinačno se manje moliti ljudi i bojati ljudi.
TV BIR je pokrenula jedan serijal imenovan “Izvan kutije” otvarajući pitanja o kojima bi bilo lakše ne govoriti ali ne bi bilo bolje. Jedna od takvih emisija je imala naslov “Nazovimo pravim imenom pojave i osobe u našem društvu” sa pitanjima:
Kako se zovu osobe koje prije izbora obećavaju pomoći narodu, citiraju hadise, a nakon izbora zaborave i narod i obećanja? Zašto rukovodioci za bliske saradnike biraju ljude u duhu plemenskog, beduinskog mentaliteta? Mediokriteti ili naši faraoni? Iako nije stručan prihvata upravnu funkciju, vodi kolektiv, školu, odjel maltretirajući druge kako bi prekrio istinskog sebe. Poštovanje ili strahopoštovanje? Hoće li nas kolege i ljudi poštovati i nakon što više ne budemo na položaju?
Na pitanja je odgovarao i iznosio svoje mišljenje poznati alim Izet ef. Čamdžić. Nemam namjeru ovdje dalje o tome pisati jer je sve javnosti dostupno ali želim ukazati na važnost otvaranja ovakvih pitanja unutar različitih organizacija bh društva, vladinih i privatnih, na svim nivoima kao i vjerskih zajednica. Bez pravih pitanja neće se dobiti pravi odgovori. Umjesto spontano uspostavljene prakse o tome o čemu nije poželjno govoriti i koja pitanja nije poželjno postavljati treba raditi istrajno na tome da se utemelji praksa koja će biti otvorena za sva pitanja, za naučene lekcija iz nekog perioda o kome se govori, za nova zajednička stajališta, pravila i standard ponašanja za ubuduće. To će osloboditi ljudski potencijal koji kao takav može naći odgovore na sva pitanja društvenih odnosa.