Četiri su glavna zla vlasti: odgađanje, podmićivanje, grubost i povodljivost.
Francis Bacon
Dejtonski sporazum je donio MIR u BiH. Mir ima svoju cijenu, ali cijena rata je bez sumnje veća. Postoje granice rata i mira, i nekada se one mogu pomjeriti veoma daleko, da se rat potpuno izbjegne. Nekada ih ne možete uopće pomjerati, jednostavno se morate braniti. A ako se branite već imate rat, i onda nije pitanje kako ga izbjeći, nego kako rat zaustaviti. Neki opet kažu da sve ovisi o tome s kime imate posla, ali isto tako ovisi i o tome kakvi su ciljevi onih koji počinju ratove.
S druge strane, zajednički cilj mira bi trebao biti sloboda, pravna sigurnost i jednakost pred zakonom. A kakav je mir donio Sporazum u Dejtonu 1995. godine? „Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut“, kazao je vidno potresen prvi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine rahmetli Alija Izetbegović nakon ceremonije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine u Jelisejskoj palati u Parizu.
Ipak, dvadesetsedam godina Bosna i Hercegovina živi u skladu sa tim sporazumom. Odavno je jasno da među političkim strankama postoje samo dvije strane kada je u pitanju Bosna i Hercegovina: jedna je za jačanje države Bosne i Hercegovine, njenih institucija i uticaja, a druga za slabljenje države Bosne i Hercegovine, njenih institucija i uticaja. Ovakva podjela među političkim strankama nije jasno profilisana u javnom prostoru Bosne i Hercegovine, kako od samih političkih stranaka tako ni od medija i drugih sudionika javnog djelovanja. Može se priznati da je to profilisanje urađeno od prosrpskih stranaka i medija u RS-u ali na štetu stabilne budućnosti Bosne i Hercegovine. Posljednjih godina je to uradio Dragan Čović i HDZ sa prohrvatskim strankama okupljenih u HNS-u. Oni su uspjeli nametnuti etnički narativ i etničko legitimno predstavljanje do sada nepoznato u demokratskoj višestranačkoj praksi. Na prvom mjestu se bore za nacionalni interes Hrvata a odnos prema Bosni i Hercegovini drže na vagi – podržavaju teritorijalni intgeritet ali suverenitet bi rado dijelili sa interesima države Hrvatske. Zbog čega probosanske stranke svih provinijencija nisu uspjele igraditi snažniji zajednički probosanski front? Nisu uspjele zbog gole borbe za vlast. Za probosanske stranke postalo je preče biti na vlasti nego štititi zajedničke interese.
Prije 22 godine se pojavila Alijansa za promjene, projekat domaćih političkih partija i međunarodne zajednice koji je trebao tada da sa političke scene ukloni SDA, HDZ i SDS. Projekat koji je u dvije godine pokazao da nije potrebna alternativa, pogotovo nije projekat koji je dobio podršku na cijelom području Bosne i Hercegovine. Nakon dvije godine su potpuno izgubili podršku građana na izborima.
Prije 12 odnosno 10 godina situacija je bila nešto drugačija. Stranci nisu bili mnogo zainteresovani. SDP je bio pobjednička stranka a SDA je ušla u koaliciju sa SDP. Nakon dvije godine je SDP jednostrano odlučio izbaciti SDA iz vlasti (saradnja nije bila zadovoljavajuća) na nivou države Bosne i Hercegovine a tada su čelni ljudi ove dvije stranke bili Zlatko Lagumdžija i r. Sulejman Tihić. Tada se SDA profilisala kao politički centar, neki su smatrali da se nagela ulijevo. SDA je tada iskoristila poziciju Potpredsjednika Federacije BiH (Mirsad Kebo) i blokirala promjenu sastava Vlade Federacije BiH do kraja mandata. Iz tog perioda je ostala zabilježena jedna besmislena utrka između SDA i SDP ko će napraviti vlast sa HDZ i SNSD.
Ako se gleda vlast u Federaciji BiH od 31. maja 1994. godine do danas (ne računajući tekuću uspostavu nove vlasti), ključni nocioci su bili: SDA 78,2% (ili 22,6 godina), HDZ 72,6% (21 godinu), zatim SDP 20,9% (ili 6,1 godinu), HSP sa drugima 13,7% (4 godine) te SBiH 3,8% (1,1 godinu). Naravno, gotovo sve stranke su bile neko vrijeme i pozicija, posebno pojedinci koji su odlazili iz SDA i SDP u druge stranke ili oni koji su promijenili mnoge stranke.
Gdje smo danas? Rekao bih dalje nego što smo bili prije 10 godina samo što više nije sam SDP nego tzv. “Osmorka” na čelu sa SDP na jednoj strani i SDA (sada profilisana u desni centar sa tendencijom zatvaranja sa DF kao multietničkom građanskom strankom čiji predsjednik ponosno drži i danas Titovu sliku iznad stolice) na drugoj strani. Na trećoj strani stoje sada čvrsto zajedno HDZ i SNSD. A tu je sada ponovo zainteresovana i međunarodna zajednica. Prije 10 godina je HDZ bio zaobiđen u vlasti na nivou FBiH i države BiH, sada ne može biti zaobiđen. SNSD u RS čvrsto drži vlast, a na nivou države BiH sa HDZ-om zbog domova naroda već vlada četiri godine suvereno a najvejrovatnije će tako i ostati.
Nakon 27 godina može se konstatovati da postoji jedan snažan politički blok koji javno zagovara etničku podjelu vlasti i legitimno predstavljanje te instuticonalno dominira uz uslovno priznavanje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine i podjelu njenog suvereniteta sa Srbijom i Hrvatskom. Na drugoj strani imamo dva bloka (SDA i DF te tzv. “Osmorku”) koji ne daju progovoriti o neupitnosti teritorijalnog integriteta i suvereniteta države Bosne i Hercegovine, koje javno zagovaraju građansku državu (a nekima i u jednom i u drugom bloku je etničko i legitimno predstavljanje prihvatljivo pa i sami isto zagovaraju) ali ova dva bloka ne mogu nikako zajedno. Baš čudno. A i da mogu, opet bi bilo čudno. Na što bi to sve ličilo? Kao što je i ovako već čudno. Vjerovatno opet samo na primarnu borbu za vlast. Jer kako je moguće ozbiljno govoriti o programskim platformama a pitanje suvereniteta (i integriteta) države Bosne i Hercegovine ostaviti izvan platforme? Ili kako je moguće ozbiljno pozivati nekoga u savez, u koaliciju, u partnerstvo i istovremeno kao napadati i diskreditovati?
Sada je primarno važno kako će parlamentarci i javni funkcioneri iz reda SDA i DF sarađivati sa novoizabranim funkcionerima tzv. „osmorke“. I obrnuto. Trebalo bi pod hitno prestati međusobno optuživanje, prebacivanje krivnje i izmišljanje nepotrebnih obrazloženja za javnost. Međusobna saradnja a ne saopćenja za javnost su kritični faktor brige za Bosnu i Hercegovinu i njene institucije, svakako i za Bošnjake i sve građane Bosne i Hercegovine.