31 godina nezavisnosti

Sve što nas iritira kod drugih može nas dovesti do shvaćanja nas samih.

Karl jung

Nakon 31 godinu nezavisnosti Bosne i Hercegovine, suverene međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, teritorijalno odbranjene u avnojevskim granicama (1943) granicama, ne prestaje borba za njen suverenitet, za ravnopravnost svih njenih ljudi i žena, svih građana, naroda i ostalih na cijelom njenom teritoriju. U periodu od nepune četiri godine narodi su silom premješteni-istjerani sa dijelova njenog teritorija na neki drugi ali i izvan nje, a političkim sredstvima godinama poslije toga to opravdavali i pridobijali one koji nisu istjerani a potrebni su bili za dovršetak svojih projekata. U isto vrijeme se otežavalo povratak onima koji su željeli da se vrate na svoje.

Sve se to dešavalo pod budnim okom raspoređenih snaga UN-a, raznih obavještajnih službi, sa ključnim upravljačkim polugama globalnih svjetskih lidera u kom smjeru se potiču i dopuštaju događaji (ma koliko bolni, nečovječni i anticivilizacijski bili). Tako su dopustili Miloševiću da zloupotrijebi vojnu moć JNA za svoje ciljeve. Uskratili su naoružavanje legalne vlade Republike Bosne i Hercegovine a dopustili naoružavanje putem SDS-a i HDZ (HVO). Kada je sve bilo zakuhano, neočekivano i nevjerovatno, na noge se uzdizala Armija Republike Bosne i Hercegovine (neko je ipak nekako pomagao) na čijem čelu je stajalo Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine sa legalnim ustavom međunarodne priznate države. U uslovima u kojima nikada niko ne bi želio da se nađe, ljudski gledano u nemogućoj misiji koja je bila odbrana Republike Bosne i Hercegovine, postojao je imperativ borbe za opstanak, neprihvatanje poraza bez obzira na izglede, dati sve od sebe pa šta bude.

Bosanci i Hercegovci, Bošnjaci, Ostali, Hrvati i Srbi stali su na stranu odbrane Republike Bosne i Hercegovine. Oni koji nisu bili na strani odbrane Republike Bosne i Hercegovine, njenog međunarodnog suvereniteta i pravnog poretka, prihvatili su da stanu na stranu politika koje su proizvodile haos i dokazivale da Republika Bosna i Hercegovina treba biti podijeljena u korist njenih susjeda. U jednom trenutku, oni koji upravljaju geopolitičkim interesima i krizama na široj slici, natjerali su Fradnju Tuđmana da naredi HDZ-u BiH (protivustavno formiranoj vojsci HVO) da svoje cijevi okrenute prema Armiji Republike BiH povuče i okrene prema protivustavno formiranoj Vojsci RS-e. Zatim su dopustili genocid u Srebrenici. Zatim su bombardirali položaje Vojske RS-e i nametnuli Dejtonski mirovni sporazum. Pregovori o prihvatanju tog sporazuma su se vodili na relaciji Beograd – Zagreb – Sarajevo (upravo tim redoslijedom) jer su Beograd i Zagreb kontrolisali svoje politike u Bosni i Hercegovini. O tome svjedoči brojna autentična dokumentacija.

Na kraju, svi su prihvatili Dejtonski sporazum. Onako kako rat završava – sporazumom. U slučaju Republike Bosne i Hercegovine je napravljen izuzetak: niko nije poražen, ni politike i vojske koje su rušile suverenitet Republike Bosne i Hercegovine niti snage legalne vlade koje su branile taj suverenitet. Tadašnje politike Beograda i Zagreba su “smirene” mogućnošću legalnog uticaja na stanje u Bosni i Hercegovini (putem termina suverenitet naroda) a legalne vlasti u Republici Bosni i Hercegovini su dobile nadu da u miru mogu reintegrisati bh društvo i vratiti realni suverenitet institucijama Bosne i Hercegovine.

No ništa više nije bilo isto. Kreirala se jedna nova stvarnost u različitim područjima Bosne i Hercegovine koja uglavnom nije potvrdila oporavak bh društva niti funkcionisanje institucija nego je bila više potvrda neminovnih posljedica. U različitim segmentima života se to različito osjećalo a najviše kroz funksionisanje političkih institucija.

Posljednjih 10-tak godina je u praksi došlo do čvrste saradnje dvije ključne stranke koje baštine zajedničku politiku Beograda i Zagreba u BiH, SNSD i HDZ (ili kako kaže predsjednica Kluba SNSD u Parlamentu BiH “odnos SNSD-a i HDZ-a ostaje trajno provjeren i siguran”). One su gradile saradnju u cilju realizacije sopstvenih interesa i radile na rušenju suvereniteta BiH. S druge strane su ostale SDA (i DF), koja su branile svoje interese i branile suverenitet Bosne i Hercegovine. Nakon posljednjih izbora je napravljena alternativa za SDA (“osmorka”, “šestorka”, “trojka+”… kako god tu se SDP i Naša stranka (građanska i liberalna stranka) te NiP (dominantno etnička prograđanske orjentacije) te nekoliko manjih probosanskih stranaka među kojima i SBiH. One su najavile i od njih se očekuje isto tako da stoje na odbrani suvereniteta BiH. Čini se sve prilično jasnim iako ne sasvim logičnim.

U čemu su ključne razlike na oružanu odbranu Republike Bosne i Hercegovine, njenih granica i njenog suvereniteta u odnosu na političku odbranu i pokušaj reintegracije bh društva. Prije nepunih 30 godina, “zapad” je natjerao Hrvatsku da prestane rušiti suverenitet Republike Bosne i Hercegovine i podupirati njenu podjelu sa Srbijom. Danas, “zapad” nije natjerao Hrvatsku da odustane od rušenja suvereniteta Bosne i Hercegovine jer pokazuju visoki stepen tolerancije prema HDZ i njihovoj saradnji sa SNSD (Čović – Dodik). Uz to, dobili su podršku kroz izmjene Izbornog zakona. “Zapad” je natjerao probosanske snage, snage koje su na liniji odbrane suvereniteta Bosne i Hercegovine i reintegracije bh društva kao pluralnog demokratskog društva koje bi se integrisalo u EU, da se smjenjuju međusobno. Zbog čega je “zapad” prije 30 godina reagovao na jedan način a danas na drugi? Javnost to ne zna ali se mogu prepostaviti najmanje dvije stvari:

prvo, unutrašnja promjena odnosa snaga (probosanske politike su bez jasne orjentacije, lutaju, podijeljene, slabe) a snage koje rade na rušenju suvereniteta Bosne i Hercegovine su organizovanije, više lobiraju i dobijaju veću podršku,

drugo, moguće je da postoje drugi geopolitički i strateški interesi koji mijenjaju poziciju moći na Balkanu i rade na rješenjima o kojima javnost ne zna ništa.

Kao što je u periodu oružane odbrane Republike Bosne i Hercegovine bio nevjerovatan, čudesan otpor i saradnja unutar probosanskih snaga tako isto je danas nevjerovatan, čudesan izostanak tog otpora i saradnje unutar probosanskih snaga. Probosanske snage (sve) pokazuju veću spremnost saradnje sa rušiteljima suvereniteta Bosne i Hercegovine nego međusobno. One međusobno vode nepotrebne i beskorisne rasprave, optužujući se i vrijeđajući najtežim uvredama. General i vojnik Armije Rpublike BiH, potpredsjednici FBiH, vode debate o tome ko će od njih formirati vlast sa HDZ-om ali zajedno ne mogu? Vlast je čudo. Nema mjesta u vlasti za sve. Ne treba ni biti. Ali vlast ne smije biti ispred međusobnog poštovanja i saradnje probosanskih snaga. Samo ta saradnja koja neće biti prividna i jednokratna, koja neće biti licemjerna nego istinski opredjeljenja za izgradnju slobodnog društva može ponovo pridobiti podršku “zapada”. I “istoka”. Zašto ne bi mogli?

O Fuad Sisic

Fuad ŠIŠIĆ rođen je 20.06.1960. godine u Raduši (Tešanj), od oca Mehe Hadžimehić-Šišić i majke Nure, rođene Pobrić. Osnovnu školu, kao i Gimnaziju, završio je u Tešnju a zatim i studij mašinstva na Univerzitetu u Sarajevu 1984. godine.

Radni vijek je započeo u Unico filter početkom 1984. godine. Uz rad predaje stručne predmete u srednjim školama u Tešnju. Početkom aprila 1992. godine angažuje se u odbrani na različitim dužnostima da bi u julu 1994. godine izabran za Prijelaznog općinskog načelnika u Tešnju, a zatim 1997. godine i za Općinskog načelnika. U firmu Unico filter (kasnije MHBA) se vraća krajem 2000. godine i ostaje do 2008. godine u privredi. Krajem 2008. godine je izabran ponovo na poziciju Općinskog načelnika a 2012. godine i na poziciju Predsjedavajućeg Općinskog vijeća. U MHBA se vraća 2013. godine i ostaje do kraja 2016. godine. Od početka 2017. godine radi u privatnoj kompaniji SARAČEVIĆ, Tešanj.

Kroz neformalno obrazovanje prošao je edukaciju prodajnih vještina (USAID, MANN+HUMMEL), organizacijskih vještina (ADIŽES, Novi Sad), rukovodnih i menadžerskih vještina (CRESOM, Kalifornija; MANN+HUMMEL). Pohađao je mnoge edukacije u Bosni i Hercegovini i okruženju, kao i online edukacije. Bavi se pitanjima uloge rukovodstva i organizacijske transformacije uz elektronsku podršku, postavljanjem ciljeva, donošenjem odluka i korištenjem neophodnih menadžerskih alata.

Uz profesionalni rad je istovremeno obavljao niz drugih političkih, privrednih i društvenih poslova. Dobitnik je mnogih priznanja, a najznačajnija su: Lokalni lider desteljeća (Liga humanista), Najnačelnik (2011. godine), Plaketa Općine Tešanj (2015. godine).

Objavljene knjige:

- Početnica na računarima (1999),
- Reinženjering poslovnih procesa (2001),
- Rukovođenje (2003),
- Menadžerske vještine (2005),
- Nije kriv (2007),
- Rukovodni i menadžerski alati (2011),
- Organizacija (2013),
- Srcem i sredinom (2020)


Tešanj, 11.09.2020

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *