Dosljednost

Lakše je prevariti ljude,
nego ih uvjeriti da su prevareni.

Mark Twain

Dosljednost sebi i vrijednostima koje se zagovaraju je vjerovatno jedan od najtežih izazova. Davno su rekli da nije bitno koliko krupne ideale branite koliko je bitno koliko ste u tome dosljedni. Jer, nedosljednost ukazuje na licemjerje, a licemjerje je u Kur'anu više tretirano nego nevjerovanje. Nedosljednost kompromitira ideal i vrijednosti koje se zagovaraju. Zato je ulemi, ali ne samo ulemi, najveći izazov biti dosljedan onome što tvrdi da vjeruje i zagovara. Valja svojim djelima potvrditi ono što govorimo da je u našim srcima i na našim jezicima. To je i put iskrenosti, bez kojeg nema dobra., izjavio je reis-ul-ulema Kavazović u listu Preporod, 16. marta 2023. godine.

Razmišljam koliko je važno u svim segmentima života težiti dosljednosti. Bilo da se radi o politici, ekonomiji, kulturi, obrazovanju, nauci,…dosljednost ima isti značaj. Kada bi lideri, menadžeri i poduzetnici sebe propustili kroz vrijeme, npr. unazad 10 godina, svako sam sebe ponaosob i uzeo desetak ključnih stvari za koje se zalagao i kako je to radio mogao bi sagledati da li to ukazuje na licemjerje ili potvrđuje dosljednost i integritet. Ako je prvo, trebao bi sam sebi upaliti alarm, odlučiti i kazati: ja ne želim biti licemjer. Niko to ne želi. Ipak treba mnogo napora uložiti, prije svega u borbi sam sa sobom, i oduprijeti se tom svakodnevnom izazovu dok prolazimo kroz vrijeme. Niko nema opravdanja kada “sklizne” u tu nedosljednost ali svako bi trebao naći u sebi snage da iz nje čim prije izađe, da ne dopusti svojoj duši da u tome nađe svoje zadovoljstvo i ostane zarobljena.

Jedna od velikih zamki i stalnih dilema nekoga ko je na vlasti, ko ima posebna ovlaštenja bilo u javnim službama, privatnim kompanijama ili drugim društvenim organizacijama je da li dosljedno ta ovlaštenja koristi? Da li ovlaštenja koristi u najboljem interesu organizacije i društva ili kalkuliše s tim kako bi svoju poziciju održao, svoju promociju i uticaj osigurao ili neku drugu korist imao? Da li predstavlja javnosti i okruženju ono što bi moglo biti dobro za njega u percepciji javnosti ili govori istinu? Da li brzo i olahko podržava načela a u konkretnoj situaciji isto tako brzo i olahko praktično odstupa od njih? Da li cijelu organizaciju stavlja u odbranu svoje pozicije ili svoju poziciju stavlja u odbranu organizacije?

Odgovori na prethodna pitanja mogu i uglavnom izgledaju različito ovisno o tome ko na njih odgovara: onaj ko ima ovlaštenja ili okruženje i javnost? I to samo po sebi se može razumjeti. Organizacijski ili društveni konflikt nastaje kada razlike postanu prevelike a samoocjena lidera, menadžera ili poduzetnika postane samohvala i svekrivnja drugih. Uz to, problem proporcionalno raste broju nekritičkih sljedbenika onoga ko je na čelu. Neki ih nazivaju poslušnicima iako se radi uglavnom o osobama koje gledaju svoj interes uz rijetke izuzetke. Idealisti se nalaze negdje na “dnu” organizacije, na perfireriji i uglavnom nemaju dovoljno informacija nego vjeruju “svojima”.

Moj rahmetli babo Meho je bio zamljoradnik. Bilo mu je važno šta ću na njivi uraditi prije nego što krenem u školu (ako sam išao popodne) ili šta ću uraditi popodne (ako sam išao ujutro). To šta sam trebao uraditi se znalo najmanje dan prije. Uz to mi je uvijek govorio: Uči sine, sebi ćeš. Sa znanjem se lakše živi. Diploma je važna ali znanje je važnije. Ali raditi se mora. I čuvaj se tuđeg haka. Nemoj nipošto uzimati ništa tuđe, ni tuđi dinar, ni tuđe pravo. Za to valja odgovarati. I nemoj ništa loše govoriti o Titu.

To je bilo tada. Sada se znanje stiče ne da bi se lakše živjelo nego da bi se više zarađivalo. Znanje je u finkciji trke za parama. Zato su diplome postale važne. O njima se diskutuje u najvišim akademskim strukturama (što se može razumjeti) ali i na najvišim stranačko-političkim organima (što se ne može razumjeti niti opravdati). Dosljednost u nedosljednosti nije vrlina. Sada se i o Titu smije loše govoriti ali ne i onima koji misle da vladaju.