Krađa

“Tri su načina da zaradiš novac:
radom, prošnjom i krađom.”
njemačka narodna poslovica

Krađa je kazneno djelo koje po nekom članu krivičnog zakona neke države čini onaj ko oduzme tuđu pokretnu i nepokretnu imovinu s ciljem da je protivpravno prisvoji. Zakonski okvir, uglavnom, definiše i to da se kazneno djelo krađe može počiniti samo onda ako postoji izravna namjera za protupravno prisvajanje (sebi ili nekom drugom). Po težini djela i propisane kazne najčešće se razlikuju: obično djelo krađe, teška i sitna krađa. Teška krađa izdvaja se po tome što je učinjena na određen način (npr. obijanjem, provaljivanjem, na posebno opasan ili drzak način, iskorištavanjem stanja prouzročenoga nesrećom, iskorištavanjem nemoći druge osobe), odnosno po tome što ukradena stvar ima posebna svojstva (npr. velike je vrijednosti, služi u vjerske svrhe, kulturno je dobro,…). Sitna je krađa počinjena ako je vrijednost ukradene stvari mala i počinitelj je postupao s ciljem prisvajanja takve vrijednosti.

Opće je poznato da je krađa pokuđeno djelo i veliki grijeh. Bog je to saopćio ljudima u različitim periodima putem objava i odabranih poslanika. Danas svjedočimo da i među ljudima postoji oko toga konsenzus, spoznaja i prihvatanje, te su to ugradili u razne zakone koje su sami donosili. Ne znam da li postoji ijedna država na svijetu, neovisno o kakvom društveno-političkom uređenju se radi, da krađu kao takvu nije prepoznala kao nešto što mora biti kažnjivo. Američki pisac i liječnik, rodom iz Afganistana, Khaled Hosseini u jednom svom djelu piše da je krađa jedini grijeh: “…postoji samo jedan grijeh, jedan jedini. A to je krađa. Svaki drugi grijeh neka je vrsta krađe. … Kada ubiješ čovjeka, kradeš život. Kradeš pravo njegove žene na muža, otimaš njegovoj djeci oca. Kada slažeš, kradeš nečije pravo na istinu. Kada varaš, kradeš pravo na pravdu.”

Poznate su mnoge poslovice o krađi: Gdje se krade, tu bogatstva nema, Oteto – prokleto pa sve do onih sarkastičnih: Ima mnogo velikih lopova koji nisu nikad učinili ništa što bi “po zakonu” bilo kažnjivo ili Ko državu opljačka, dostojan je slave; a ko na sitno krade, ostane bez glave. Kako god, krađa kao društveno zlo, ma u kakvoj mjeri bila prisutna nije ni logički, ni etički, ni vjerski prihvatljiva za društvo. Uprkos tome ona je prisutna gotovo stalno, u različitom intenzitetu i na različite načine. I nikada borba protiv krađe ne smije i vjerovatno neće prestati. Pravo je pitanje načina na koji se može protiv toga boriti? Uz opće poznate mehanizme na nivou društva, organizacije (kompanije) i zajednice treba uvijek koristiti svaku krađu kao naučenu lekciju i unaprijediti preventivni sistem spriječavanja krađe. Pomalo apsurdno i kontradiktorno djeluje konstatacija da se ponekada povjerenje u čovjeka, osobu zloupotrijebi i iskoristi za krađu. A raditi bez međusobnog povjerenja je veliki teret. Stoga valja prepoznati značaj distinkcije povjerenja i monitoringa. Kvalitetan monitoring kao praksa treba da izgrađuje povjerenje ali ne da se u povjerenje pouzda kao zamjenu za nephodan monitoring.