Govor 2. dio

“ Prije nego što osudiš nekoga, osudi sebe!”
Zayn Malik

Govor je velika blagodat. U struktuiranim međusobnim odnosima (bilo koji oblik organizacije u kome ljudi sarađuju) potreban je red. Govor može doprinositi tom redu, kao što može doprinositi neredu. No kako članovi bilo koje organizacije imaju interes da budu uključeni, da su informisani, da znaju šta se dešava kako bi i sami mogli biti aktivni sudionici, onda komunikacija postaje primarno važna. Rukovodstvo je dužno, ima obavezu i odgovornost, da svi članovi organizacije budu prikladno informisani o nekoliko važnih stvari. Tu je struktura informacija od iznimne važnosti.

Obzirom da sve stvoreno prolazi kroz vrijeme, pa tako i organizacije, postoje najmanje tri pogleda na tu prolaznost. Odakle dolazimo (prošlost), gdje smo sada (sadašnjost) i kuda idemo (budućnost). Sadašnjost je prioritetno važna jer smo mi sada. Iz te naše stvarnosti je važno zbog čega smo mi kao organizacija, zbog čega postojimo. Rukovodstvo bi trebalo biti sposobno, kroz nekoliko jasnih rečenica koje imaju vrijednosni smisao, komunicirati to sa članovima organizacije i sa zainteresovanim stranama. Ako to nije u stanju, otvara prostor neredu.

Drugi korak je sposobnost rukovodstva da tu našu današnju stvarnost kroz nekoliko pokazatelja specificira. To dolazi iz prošlosti, dakle iz podataka a ne iz mišljenja. Pouzdani podaci su činjenice iz prošlosti koje se mogu interpretirati razumijevajući kontekst koji je doveo do tih činjenica. To uključuje nasljeđe i ljude koji su dali doprinos tim pokazateljima današnje stvarnosti. Nije primarno važno jesmo li zadovoljni ili nismo s vrijednostima tih pokazatelja, važno je da znamo njihove vrijednosti a ne da o tome imamo različita mišljenja, i važno je da znamo koje vrijednosti bi bile poželjne, prihvatljive, odgovarajuće danas, a zatim one koje bi bile u budućnosti. Tako se prelazi na postavljanje ciljeva za budućnost, za nekoliko godina unaprijed, za godinu, mjesec, sedmicu, dan. Tako je moguće konkretizovati vrijednost indikatora koje treba dostići, i tako je moguće uključiti svoj um i podršku izvan organizacije kako bi se našao najbolji način kako te vrijednosti dostizati. Ako toga nema, onda se otvara prostor za nered.

Članovi organizacije i zainteresovane strane ako nisu upoznati, ako nisu uključeni, oni će biti svedeni na njihovu procesnu upotrebnu vrijednost a ne na ljudski potencijal. No kako ljudi imaju slobodu da misle i sposobnost da govore, oni će to najčešće onda raditi bez potrebnih iformacija i znanja. I onda taj govor na temelju pretpostavki, pogrešnih ili manjkavih informacija vodi u osudu rukovodstva, nezadovoljstvo a vremenom i osudu svega u okruženju jer se čovjek izgubi u sadašnjosti. Izgubi orjentaciju odakle je došao, zbog čega je danas i kuda ide. Jer to ne zna ni društvo, ni organizacije u kojima djeluje i sarađuje. A osuda u govoru ne donosi rješenja. Ona donosi nove konflikte i dezintegraciju.

Treba se potruditi i birati riječi. Potrebno je struktuirati komunikaciju i postići transparentnost. U najboljem interesu. Ako to rukovodstvo ne radi, onda svi koji mogu uticati i odlučivati o rukovodstvu trebaju mijenjati osobe koje u rukovodstvu sjede. I to s razložnim objašnjenjima, u najboljem interesu, bez optužbi koje će voditi u dezintegraciju i razilaženja, nego sa jasnim zahtjevima šta se od onih u rukovodstvu očekuje i traži.

Kada se ni to ne može postići, ostaje alternativa da se mnogi povlače, zatvaraju se u svoju porodicu i sami se trude da bar oni pojedinačno ne prave nered ako nisu u mogućnosti doprinijeti uspostavi reda. Ali svako treba biti svjestan da je to i prepuštanje organizacije vodstvu koje, svjesno ili nesvjesno, doprinosi neredu, dezorjentaciji i dezintegraciji odnosa.