Slijepa ulica

“ Sljepoća misli gora je od sljepoće očiju.”
nn

Nije mala stvar misliti svojom glavom. Sabrati dva i dva. Sagledati posljedice iz ugla njihovih uzroka. Tako se spoznaje dublje, „otvaraju se oči“ i ne pristaje se odmah vjerovati onome što neko kaže. Čini se da su okolnosti upravo takve da nameću svakome ponaosob da ne prihvata ničije „zdravo za gotovo“. Mnogi su već pomalo ili puno „slomljeni“. Razasuti. U komadićima. I treba raditi na tome da se to ponovo spaja a nikako dalje razbija u paramparčad. Ljudi imaju svoje vrijednosti i zaslužuju poštovanje. Imaju i svoje mahane i slabosti. Dali su mnogi doprinos, ali ipak neki su bili u prilici dati drugačiji doprinos. Ne treba ničiji doprinos negirati. Treba biti u mišljenju o drugima oprezan. Sudija drugima ne treba biti.

Struktuiranje društvenih odnosa je ljudska odgovornost. Društveni odnosi se ne uređuju individualnom (samo)voljom pojedinaca bez obzira da li iza te volje stajala važna javna ovlaštenja (funkcija), privatni kapital ili nečiji interes. Društveni odnosi se uređuju uspostavljanjem smisla u tim odnosima, reda, saradnje, pravila koja važe za sve dok su važeća. Ako neko ima ideju ili već kreira bolju praksu od postojećih pravila, pravila treba odmah mijenjati. Najveća odgovornost leži na rukovodstvu da ta pravila štiti i primjenjuje, na isti način na sebe i na one koji imaju javna ovlaštenja, koji imaju imetak ili koji nemaju ništa od toga, na rođake i prijatelje i na one s kojima to nije, na istomišljenike i na one koji drugačije misle. Devijacije tih odnosa kao izraz pojedinačnih sklonosti, slabosti i ambicija treba rješavati proceduralno, otvoreno i nepristrasno. No kada bi to organizacija/zajednica bila u stanju ona ne bi ni došla u nepoželjnu situaciju. A kada dođe do nepoželjnog, šta se onda događa?

Događalo se se manje/više slično svugdje. Događalo se nepodudaranje, neslaganje, nerazumijevanje, polemiziranje, nesnalaženje, sporenje, reagovanje, oponiranje, suprostavljanje, razmimoilaženje, zastranjivanje, zahlađenje odnosa, zaoštravanje odnosa, suparništvo, proturječje, previranje, trvenje, rivalstvo, kolebanje, dvoumljenje, oklijevanje, vrludanje, odmjeravanje snaga, prepucavanje, razračunavanje, sukobljavanje, prepiranje, nejedinstvo, razočaranje, nova savezništva, solidariziranje, razilaženje koje prati verbalno neprijateljstvo. Dojučerašnje kolege koje su stajali zajedno pred publikom, pred članovima organizacije, aplaudirali jedni drugima i kada to nije trebalo, od danas više to nisu. Svako će naći dovoljno riječi, objašnjenja, ako treba pozivati se na temeljna pravila i citirati prethodnike (koje inače nisu dosljedno slijedili dok su bili zajedno) kako bi ukazali na pogrešnost drugoga i sopstvenu ispravnost. A baš bi tu trebala biti posljednja linija odbrane sebe od sebe, sebe od drugih i drugih od sebe.

Saradnja je ključna riječ. Osobna sloboda u mišljenju i izražavanju, prisustvo kod drugih i drugačijih ne znači da će neko promijeniti svoje vrijednosti i uvjerenja. Ako se autoritet vodstva, pozicije, funkcije štiti stavom kojim se šalje poruka ovisnosti, poruka kojom ako „me ne podržavaš, onda ćeš imati drugačiji tretman kod mene“, a to „kod mene“ se odnosi na ovlaštenja i resurse kojim ta pozicija „raspolaže“. To je ista osoba na toj poziciji koja je dobila ta ista ovlaštenja i zajedničke resurse u amanet, na povjerenje, od članova organizacije ili na drugi način da baš to ne radi. Ko god samovoljnim interpretacijama zajedničkih pravila, zabranama i prijetnjama pokušava sačuvati autoritet vodstva ili samu poziciju, trebalo bi da zna da je to jedna od poznatih zabluda. Time se pokazuje nepoštovanje prema odgovornim članovima sopstvene organizacije i zadržavaju oni koji „kalkulišu“ u svojoj prisutnosti iz drugih motiva. Valjda bi to trebalo biti jasno i rukovodstvu koje se ne snalazi najbolje. Međusobna otvorenost, poštovanje i bez skrivenih „igara“ može ujediniti razjedinjenje, može pokrenuti integraciju i zaustaviti dezintegraciju a nikako međusobne optužbe, pristrasnosti i upiranje prstom u druge.