Struktura

“Ne zaboravi male činove ljubaznosti i ne pamti sitničave slabosti.”

Kineska poslovica.

Struktura je temeljni pojam koji obuhvata sistem elemenata i njihovog aktivnog međusobnog odnosa. Način kako je neka cjelina složena od svojih elemenata. Struktura se prilično jednostavno otkriva u svojoj fizičko-materijalnoj izvedbi kao što su razni sklopovi, mašine, linije ili mnogo složenija i automatizovana postrojenja i pogoni ili pak u javnoj infrastrukturi. Uzroci i posljedice su neposredno vidljivi i jednostavno dokazivi.

Društvena struktura je znatno složenija i predstavlja svaki, relativno trajni, međuodnos između dijelova društva. Sastoji se od mreže vidljivih i nevidljivih veza i pravila u okvirima institucija u koje se stalno ugrađuje ljudsko mišljenje i djelovanje ali i kreiraju društvene prakse koje usmjeravaju ljudsko ponašanje. Svaka struktura sadrži dijelove koje sačinjavaju tu strukturu, njihove međusobne odnose i stabilnost cjeline tih odnosa koji predstavljaju sistem. Porodica, sama po sebi, po svojoj ulozi i statusu u društvenim odnosima ima poseban značaj. Porodica je izvor doprinosa društvenim vrijednostima, odnosima i obavezama, iako sama po sebi ima svoju neupitnu autonomiju i kulturnu distinkciju, i s pozicije društvenih institucija treba kao takva biti zaštićena.

Društveni ciljevi radi sigurnosti, osiguranja zajedničkih dobara, okoline, rješavanja sporova (pravde), obrazovanja, liječenja, socijalne pravde, kulture i drugih sadržaja se postižu putem društevnih institucija. Ekonomija, kao segment društva, razvila se radi zadovoljenja ljudskih potreba tokom života a ne radi toga da postoji mali broj milijardera i veliki broj siromašnih. Iako svaki od elemenata koji čine društvenu strukturu ima svoje specifične uloge i interese, čak određene granice u odnosu na druge elemente, svi su oni u međusobnom funkcionalnom i partnerskom odnosu (ili bi bar trebali biti).

Društvo koje nije uspjelo igraditi primjere dobrih praksi i iste usklađivati sa kontekstom koji se ubrzano mijenja, ostaje u stanju neskladnosti, nedovršenosti, kratkoročnim pokušajima i improvizaciji noseći se sa velikim unutrašnjim gubicima i izazovima brzih promjena u okruženju. A upravo takvo društvo treba fokus na eliminaciju unutrašnjih gubitaka, nepotrebnog trošenja energije i resursa na stvari koje ne donose novu vrijednost ni u porodicama, ni u ekonomiji ni u društvenim odnosima. Čuvati loše prakse radi sopstvenih pozicija, makar kratkoročni rezultati davali tome opravdanje, je pogrešno kao što je pogrešno raspravljati o tome trebaju li nove prakse ili ne trebaju. Umjesto toga je neophodna diskusija, na nivou svakog rukovodstva (rukovodstvo nije pojedinac), kako bi se postojeće prakse nepristrasno definisale i tražio način njihovog unapređenja ili potpune zamjene gdje se to pokaže potrebnim.

Prioriteti ne smiju biti deklarativni, ne smije postojati jaz između proklamovanih prioriteta i napora, kao što je važno da se u realizaciji uvedu ljudi s kompetencijama ili postojeći osposobe, alociraju potrebni resursi i angažuje aktivan potencijal među ljudima u pravom smjeru. Na tom putu je primarna usklađenost a ne konkurentnost, zalaganje za ispravno a ne za sebe, podrška saradnicima a ne sopstvena promocija. Personalno razvrstavanje samo po sebi je pogrešno i nepotrebno, baš kao što je pogrešno personalno preferiranje iz osobnih ambicija, simpatija i interesa. Nama je potrebno i poželjno usaglašavanje kuda i kako idemo dalje. Na tom putu je svako potreban i svako bi trebao biti na raspolaganju, ali niko ne bi trebao biti nužno neophodan.