Sve je moguće

Ludost je raditi istu stvar iznova i očekivati drugačije rezultate.
Albert Ajnštajn

„Ove godine slijede lomovi u mnogim strankama i partijama, ništa više nije isključeno i sve je moguće. Lažni srpski, bošnjački, hrvatski i bosanski patriotizam je dostigao vrhunac i samo je pitanje momenta kada kreće rasplet. Međunarodnoj zajednici je muka više od svih nas i ne isključujem ni jedan scenario.“ Prethodnu izjavu je dao, 18.2.2024. godine, aktuelni potpredsjednik SDP-a BiH i ministar obrta i poduzetništva FBiH.

Interesantno je to kako se godinama, iznova i iznova, relativizira odgovornost nedostatka patriotizma. Jasno je da na etničko-nacionalnoj ravni postoje duboke devijacije političke zloupotrebe položaja naroda u Bosni i Hercegovini, baš kao što je jasno da ne može na istoj ravni, u istoj rečenici stajati etničko-nacionalni i državni patriotizam. Iako je riječ patriotizam postala pomalo isprazna, u različitim situacijama i praksama iskorištena za dnevno-političku i osobnu korist, pojmove treba ispravno struktuirati kakvi bi oni trebali biti (bez obzira kakvi jesu sada), kako bi ljudi mogli jasnije vidjeti sliku kojom su (ne)zadovoljni. U hijerarhiji te strukture, strukture države i naroda, odnos prema sopstvenoj državi je primarno pitanje. To nije pitanje lažnog ili iskrenog patriotizma, to je veoma prosto i jednostavno pitanje spremnosti da se sopstvena država (u ovom slučaju Bosna i Hercegovina) ne dovodi u pitanje bez obzira na razlike, na ljubav prema etno-nacionalnoj pripadnosti bilo koga, ili čak na mržnju prema nekima.

Taj prvi nivo struktuiranja odnosa se ne može relativizirati iz prostog razloga što svako ko se pozicionira kao protivnik sopstvene države postaje neprijatelj te države, ali i neprijatelj drugih koji u toj državi žive. Na tom levelu mora doći do snažne političke borbe, bez relativiziranja zbog svih drugih devijacija o kojima se može i treba nakon toga govoriti. Ali nikako se ne mogu različiti nivoi društvenih problema postaviti na istu ravan i na taj način analizirati, kritikovati i tražiti izlaz. To je nemoguća pozicija koja vodi dobronamjerne ljude u pruhvatljivost tvrdnje rušitelja Bosne i Hercegovina kako je „Bosna i Hercegovina nemoguća država“. Kada se stvari pomiješaju kako ne treba, onda nelogično može djelovati logično. I to treba spriječiti a ne podupirati radi osobne promocije, osobne važnosti do čak možda nedovoljne svijesti ili podmuklosti. Sa neprijateljima države Bosne i Hercegovine nema razgovora o zajedničkom putu (to je apsurd), makar se govorilo u putu ka EU integracijama. Sa takvima ima razgovora samo oko podrške sopstvenoj državi Bosni i Hercegovini, kao neupitnoj kategoriji, kao aksiomu zajedničkog životnog okvira koga onda treba uređivati po mjeri svih koji u njoj žive. Ni o čemu drugome dok se to ne riješi. To su uostalom aksiomi Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava Bosne i Hercegovine.

No politički lideri i javni funkcioneri u institucijama vlasti od dvrha do dna države Bosne i Hercegovine ne pokazuju svijest o tome. Odnosno, neprijatelji Bosne i Hercegovine iz tih redova veoma dobro koriste taj nedostatak svijesti i rade na rušenju institucija Bosne i Hercegovine, daljoj dezintegraciji društva i kreiranju stalnih isključivosti, tenzija i neminovnosti propadanja onog što bi trebalo graditi. Uz to, ne mogu se rehabilitovati politički projekti osuđenih ratnih zločinaca pred međunarodnim sudom od strane aktuelnih sudionika političkih procesa koji bi trebali voditi ka EU integracijama. Čak i sama šutnja ako bi neko takvo što radio unutar civilnog društva ne može biti prihvatljiva. U stvarnosti koju mi danas živimo to se dešava. To samo po sebi je kontradiktorno, i to samo po sebi ujedinjuje neprijatelje Bosne i Hercegovine.

Stoga nije krajnje vrijeme da se postigne dogovor oko zakona za početak pregovora, nego je krajnje vrijeme da se prijatelji Bosne i Hercegovine, prije svega unutrašnje snage ili oni koji Bosnu i Hercegovinu vide kao državu čiji pasoš za njih ima nezamjenjivu vrijednost, ujedine. To ujedinjenje ne treba biti na platformi formiranja bilo kakve većine u parlamentima, pozicije i opozicije, nego ujedinjenje u pogledu jedinstvenog razumijevanja procesa i puta kojima država Bosna i Hercegovina prolazi i bh društvo, kako bi se povećala snaga i pronašli najbolji odgovori, poduzele akcije i uradilo ono što se uraditi može.

Inače, sa Vojinom se slažem u jednom: sve je moguće. Uvijek je tako bilo, i uvijek će tako biti.