Tešanjska DNK

“Više bih volio da budem prvi čovjek u selu,
nego drugi u gradu Rimu!”.

Gaj Julije Cezar

Uskoro (18. marta 2024. godine) će proći 30 punih godina od kada se Tešanj (sa sadašnjim područjem općina Maglaja, Doboj-Juga i Usore) uspio osloboditi 286-dnevne vojne opsade od strane vojske Ratka Mladića i 111. HVO brigade Žepče. Pisani tragovi koji su sačuvani ne govore da je postojao ikada prije teži period za Tešanj (u pogledu izraženog neprijateljstva prema ovoj sredini). Odgovor na taj najteži period je bio najbolji. Bili su to uglavnom Tešnjaci, Maglajlije, Dobojlije, Teslićani, Usorani (domicilni i oni koji su protjerani iz svojih kuća, te ostali tada privremeno u Tešnju). Svi oni su bili organizovani kroz jedinice OG 7-Jug Armije RBiH i kroz institucionalnu podršku i saradnju lokalnih vlasti u Tešnju i Maglaju, te ratnih predsjetništava Doboja i Teslića (privremeno lociranih u Tešnju) kao i odgovarajuće policijske strukture.

Tešanjska privreda (tada još u državnom vlasništvu, dominantno), u takvim okolnostima je bila u funkciji odbrane. “Pobjeda”, prije svih, po svom programu i osposobljenosti, a zatim svi drugi. Bolnica je bila ratna, socijalna briga je bila zajednička. Uz sveukupnu neizvjesnost kakva prati ljude koji se nalaze pod opsadom, gubitke, nedostatak hrane, lijekova, struje i goriva, ljudi su bili uvjereni da neće biti savladani i pobijeđeni, i da će doći dan kada opsade neće biti. Jedna sinergija i integracija (i pored velikih dilema, različitih konceptualnih viđenja oslobađanja od opsade) uz najveće osobne žrtve je donijela sretan završetak. Ali nije samo to bilo važno. Širi uticaji i procesi su imali primarni značaj. Vašingtonski sporazum se usklađivao i dogovarao između Amerike, Evrope, Istoka, Zagreba i Sarajeva. To je dovelo do toga, iako je vojna opcija deblokade bila spremna, da dođe do mirne deblokade odustajanjem saradnje 111. HVO brigade iz Žepča sa vojskom Ratka Mladića.

Prvi kamioni su počeli ulaziti u Tešanj, ali i izlaziti, nakon 268 dana. Sa onim što su imale i sa uposlenima koji su dobili u radnu obavezu (oslobođeni vojničkog angažovanja), firme i pojedinci su krenuli u pokretanje privrednih aktivnosti. Bez napajanja električnom energijom, bez ptt komunikacija, sa porušenim i devastiranim školskim objektima, bez dovoljno nastavnog kadra, devastiranim zdravstvenim objektima i nedovoljnim kapacitetima, porušenim i devastiranim stambenim fondom, uglavnom makadamskim putevima i oštećenim asfaltom tamo gdje ga je bilo, potpuno odsječeni od regionalnog centra (Doboj), a nespojeni na novi regionalni centar (Zenica). Na ruševinama zgrada i razvalinama sistema kojeg više nije bilo, ali na dostignutim temeljima naslijeđa koji nisu mogli biti uništeni (preživjeli ljudi, proizvodni programi, poslovni kontakti) i tešanjske DNK – nicalo je nešto novo.

Nedostajalo je svega, ali ipak su sačuvana osnovna sredstva kako bi se počelo ozbiljnije raditi za tržište i obnavljati poslovni kontakti. Obrtnih sredstava nije bilo. Kamatne stope bile su (18-24)%, a u Tešnju je, pored Privredne banke (koja je imala svoje probleme), bila još i privatna Kamel banka i osiguranje.

Lokalna vlast je, pored prioritetne logističke podrške jedinicima OG 7 jug, osiguravala dio potrebnih obrtnih sredstava iz općinskog budžeta za pokretanje privrednih aktivnosti po beskamatnoj stopi i kao pozajmicu za duži period. U par godina plasirano je preko dva miliona maraka kao pozajmice tadašnjim privrednim subjektima (a lokalni budžet bio je četiri do pet miliona maraka godišnje). Uz to je prioritet bio obnoviti temeljnu infrastrukturu i povezati Tešanj sa novim regionalnim centrom, uključujući elektro-snabdijevanje, ptt veze, zdravstvenu i školsku povezanost, kao i napraviti ukupnu institucionalnu integraciju. Posebno je bilo važno osigurati što širi obim usluga zdravstva i školstva u lokalnoj sredini zbog udaljenosti novog regionalnog centra. Izvoz iz Tešnja je već u 1997. godini bio ostvaren sa 19.206.806 KM (Unico filter, Pobjeda, Enker, Sloga, Napredak). Tešanj je već tada imao simbolički kapital “čudo u ratu – čudo u miru”. Ali i jedno poštovanje i saradnju na kantonalnom, entitetskom i državnom nivou.

Tu su bile i veoma značajne trgovačke aktivnosti (Vemal, DC Kraševo, ali i brzi ulazak privatnih kompanija) koje su osiguravale snabdjevenost stanovnika različitim potrebama. Pored rasta trgovačkih firmi u prehrani, voću i povrću, tekstilu, građevinskom materijalu, tehnici…, rasla je i privatna distribucija nafte i naftnih derivata, osiguravajuća društva, banke, ali i nova industrija i prerada: hemijska, tekstilna, drvna, metaloprerađivačka, prehrabena, flaširanje voda… Tako su do 1998. godine već prepoznatljivi BSB, Mramor-Prom, Trien, Trend-tex, Famy-trade, HP i drugi.

Novac koji je dolazio od stanovnika izvan Bosne i Hercegovine bio je važan generator oporavka. Ipak, ključni faktor bila je humanitarna pomoć i implementirano je u kratkom periodu oko 40 miliona maraka pomoći (onih para) u raznim oblastima života: distribucija električne energije, telekomunikacije, privredni oporavak, školstvo, zdravstvo, stambeni fond, komunalne djelatnosti, snabdjevanje vodom, toplifikacija, saobraćaj, poljoprivreda, kulturno-historijsko nasljeđe. Kao da se ljudska pozitivna energija i istrajnost nadvladavanja same opsade i ponovnog oporavka, na temeljima nasljeđene tešanjske DNK, pretvorila u neku naviku, neki novi standard življenja. 30 godina rasta, a kao da je bilo jučer. Sve je isto, a isto ništa nije. 30 godina oslobođeni neprijateljske opsade, ali ponekada djeluje kao da smo samoopsjednuti. Kada ovih dana Financial times objavi (ne prvi puta) da se Tešanj nalazi na visokoj poziciji evropskih mikrogradova i regija budućnosti, u skladu sa nekim kriterijima, onda smo svi ponosni. I građani, i poduzetnici, i društvene institucije, i vlast. Ili obrnuto. I to je ljudski razumljivo.

Uvijek se čovjek, organizacija, zajednica, društvo emotivno osjeća ljepše ako se na nekoj ljestvici poređenja sa drugima nađe u vrhu. To ne znači da biste bili na vrhu na nekoj drugoj ljestvici, nekim drugim kriterijima i pokazateljima. Ali to nije ni važno koliko je važno da postoji samosvjesnost građana, i poduzetnika, i društvenih institucija, i vlasti o tome šta se dobro radi, ali i o tome šta treba popravljati. Svijest o ljestvici na kojoj ste sami sa sobom i svakim danom, u svakom pogledu, biti bolji od samih sebe. To što je Tešanj mala sredina nije mahana (u pomenutoj anketi naznačenoj kao mikrogradovi), ali kojoj toj regiji budućnosti Tešanj pripada (jer anketa je govorila i o regijama budućnosti)? Poduzetnost i činjenicu da smo “na nogama” 30 godina treba isticati, ali ima i drugih vrijednosti u tešanjskoj DNK koje treba iznova njegovati. Jedna od njih je zahvalnost i međusobno poštovanje.

A za Tešanj bi bilo mnogo bolje za da je Bosna i Hercegovina u vrhu evropskih država po stabilnosti i sigurnosti, redu i pravdi, a u takvoj Bosni i Hercegovini, i Tešanj bi bio normalna sredina. A zar ne bi bilo lijepo biti samo normalan?