TESANJ.NET stranica grada
Ljeto je 1974. godine, početak avgusta, vrućine su nesnosne. Nama đacima osnovcima je raspust i ne znamo gdje ćemo prije.
Preko dana se najčešće igramo ‘zemlje’ na još neasfaltiranom dvorištu ispred stare gimnazije, ili ‘truhle kobile’ na travi ispod griča. Kod ‘truhle kobile’ najteži potezi su bili skok ‘visoka kula’ i čuveni ‘fuz u guz’. 😁 Sagnutog igrača ispred sebe morao si preskočiti, poput kozlića na tjelesnom, i u preskoku ga udariti nogom u zadnjicu. Puno češće taj udarac je završavao u rebrima igrača. 😁
Igrali smo ponekad i lopte na gimnazijskom igralištu, i to sa crno-bijelom loptom tzv. bubamarom. Bubamara je jedina lopta koja se tada u Tešnju mogla kupiti. Prodavala se u trgovini Jugoplastika u čaršiji, gdje je radila Senada Braković. Rijetko nam je ta lopta trajala duže od jednog dana. Bila je od slabog materijala, deformisala bi se od vrelog ljetnog sunca, ili bi nakon jakog udarca završila u rječici Tešanjci. Rječica Tešanjka je regulisana i korito joj betonirano tek nakon poplave 1976. godine. Do tada je imala virove, brane, vrbake i brzace, i na nekoliko mjesta u gradu se moglo i kupati. Kada nam lopta slučajno ode u Tešanjku bilo ju je dosta teško stići. Ponekad smo loptu znali pratiti sve do Zvečaja, samo da je spasimo. 🙄
U pauzama igre, kući sam navraćao samo po namazanu krišku. Kriška je bila nekada sa margarinom, nekada sa receljom, i ponovo u akciju. 😁
Ponekad u žaru igre nisam ni išao kući, dobra je bila i kruška zimara, na igralištu kod studenca. Nezrela i tvrda k'o kamen, jedva se mogla zubima gristi. Nije jadna nikada dočekala kasnu jesen da uzreli kako treba. Služila je nama da dođemo do energije za cjelodnevnu trku. 😁
Uhodanu dječiju ljetnu šemu prekinula je najava odlaska na more.🏊
Otac je šef računovodstva u tešanjskoj Pobjedi i dok krajem jula ne preda Pobjedin završni račun u SDK nema mu ni odmora.
Išli smo na more već nekoliko puta, ali je prije Pobjedin sindikat organizovao autobus i unaprijed dogovorao smještaj. Ovo je prvi puta da ljetujemo komercijalno. Znači sami sebi sređujemo prijevoz i tražimo smještaj. 🤷
Voziće nas majkin brat, dajdža Mujo Mandžukić, koji je nedavno kupio bijelog fiću (Zastava 750) i platio ga milion i sedamsto hiljada dinara.💰 Prije odlaska po fiću uvratio se kod nas da nam pokaže te silne pare koje će dati za novo auto. Dao je i meni u ruke da malo pridržim tu gomilu hiljadarki. 😁
Majka puni torbe sa odjevnim predmetima i ručnicima. Hrana se ne nosi, jer je i na moru ista država kao i kod nas. U trgovinama i mesnicama se sve može kupiti po istim cijenama kao i u Tešnju. Odredište našeg odmora je mjesto Kaštel Stari kod Splita. Planiramo ostati dvije sedmice. Polazak je dogovoren u 4 sata ujutro. 🚗
Sutra krećemo po planu. Dajdža Mujo vozi, otac je suvozač. Na zadnjem sjedištu smo ja i majka. Brat Edin kao najmanji je između nas. Brat Kenan nije još bio u planu. 😁
Dio torbi smo smjestili u maleni gepek, koji je u fići u prednjem dijelu auta. Još dvije torbe su u mome i majkinom krilu. Ja sam doslovce jedva izvirivao iza velike torbe u svome krilu, ali to sam smatrao normalnim. Uzbuđenje zbog odlaska na more je bilo preveliko.
Oba prednja prozora na fići su širom otvorena, propuhe se niko ne boji. Klima u autu je još nepoznat pojam. Nema je te 1974. godine čak ni u američkim filmovima. 😁
Dajdža je oko Maglaja procijenio da smo preopterećeni, pa je zbog boljeg hlađenja podigao poklopac motora, koji se u fići nalazi otpozada. Fićo je lagano gutao kilometre i sve je izgledalo super. Ipak, za zaplet se pobrinula majka. Negdje prije Zenice ona reče da nije sigurna je li isključila peglu? 🫣
Odmah smo skrenuli u Zenicu, u stan kod drugog majkinog brata, dajdže Fikreta i od njega nazivamo tešanjske vatrogasce. Oni ulaze u našu kuću kroz labavi kuhinjski prozor i javljaju nam da je pegla ipak isključena. 🫣
Umireni, nakon kafe i brzinskog doručka kod dajdže Fikreta, nastavljamo put prema moru. 🚣
Ubrzo opet majka komplikuje situaciju. 😀
Gledajući u mene konstatuje da sam zarastao i da sam se trebao ošišati prije mora.
Kad majka kaže problem se mora riješiti. 🤷
Zaustavljamo se u Livnu i u livanjskoj čaršiji se šišam kod nekog starijeg brice u bijelom kratkom radnom mantilu. Taman da stariji odmore i popiju kafu, već treću od polaska. ☕
U Kaštel Stari stižemo oko 14 sati i tada dajdža Mujo izvodi svoj show.
Otac i majka su mislili da će i on ostati sa nama barem na ručku ili možda i prenoćiti, pošto je bila subota.
Međutim dajdža samo odlazi do obale mora, umače prst u morsku vodu, kuša ga jezikom i kaže ‘Vidi, još je slano’, okreće se, sjeda u auto i odlazi pravo kući. 😂😂
Kaštela ima sedam, i oni čine predgrađe lučkog grada Splita. Kaštela su tada imala i jaku vlastitu industriju. Da zagađenje bude još veće, vlastite fekalne vode ispuštali su direktno na obalu mora. Sve to skupa činilo je kupanje tada relativno rizičnim. Pošto je bio najmlađi i najosjetljiviji ceh je platio brat Edin, koji je zbog zagađene vode dobio neku kožnu infekciju. Otišao je sa ocem u ambulantu u Kaštelima, gdje su mu odmah dali neku crnu smrdljivu mazu, koja je bila vrlo djelotvorna. Očito im takve infekcije nisu bile novost. 🤷
Šta reći, četrnaest dana je prošlo kao jedan. Plaže su uvijek bile doslovce prepune, ručnik na ručniku. Cijela Jugoslavija je tada ljetovala na Jadranu. Nakon osam sati ujutro jedina slobodna mjesta su se mogla naći samo na obali mora, gdje udaraju valovi. Odmah na početku sam upoznao brata i sestru Njemce, Sylviu i Volkera i sa njima provodio cijele dane.
Kući smo se vratili autobusom do Ploča pa vozom do Doboja.
(Fotografije u prilogu su iz porodičnog albuma. Snimljene su ljeta 1964. godine u Kaštel Starom kod Splita. Deset godina prije događaja opisanih u ovom tekstu. Na brodu su slijeva: Smail Prnjavorac, Safida Brkić, Sakib Brkić, dječak sam ja, Zineta i Mehmedalija Husremović i Zejneba Prnjavorac. Na magarcu sam naravno ja, lijevo je moja majka Safida a desno sjedi rodica Zejneba Prnjavorac).
