TESANJ.NET stranica grada
Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga;
lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo,
da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja.
Dobrica Ćosić
Zov – poziv ili dozivanje, sirenski mitološki zov, ljubavni zov, zov praznine,… Historija ljudskog roda je sve to ostavila kao značenje ljudskog razumijevanja i govora, zanosa i zabluda, zloupotreba i strahova sve do danas. Tako smo svjedočili ovih dana jednom tako organizovanom mit(ing)u u Banja Luci na kome su birani govornici sijali laž, mržnju i strah. Djelovali su, bar u trenutku dok govore, da i sami vjeruju u to što govore, da vjeruju da je ispravno to što govore, da ako ne govore tako da ih neće biti. Iz prošlosti učimo da takva strast može dolaziti iz borbe za vlast, za očuvanje privilegija i „moći“, iz ljudske zablude i gluposti. No u ovom slučaju postoji nešto više i od toga. Inače, zbog čega bi dugogodišnja premijerka vlade susjedne države i aktuelna predsjednica najvišeg zakonodavnog organa Republike Srbije se odazivala na zov, na poziv, na dozivanje!?
Upravo prisustvo najviših državnih funkcionera susjedne države ovako organizovanom mitingu je potvrda kontinuiranog osvajačkog prisustva Beograda u Bosni i Hercegovini od početka 90-tih godina prošlog stoljeća. Težnja da se otme tuđi državni teritorij svim sredstvima praćena propagandom o brizi nad sunarodnicima je prava nesreća za državu Bosnu i Hercegovinu, za njene narode i građane, za nezaboravna stradanja, uključujući i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici (presuda međunarodnog suda tokom borbe činjenica tužitelja u ime žrtvi i advokata odbrane – u ime naredbodavaca „etničkog čišćenja“). Logičko je pitanje ko to može tako istrajno i dugo podržavati? Najviši javni funkcioneri se biraju na izborima. Vlast može nešto na izborima i pokrasti, ali ne može tako dugo i tako superiorno to raditi ako nema neki stepen realne podrške među onima koji vlast biraju.
Dolazi se do sljedećeg pitanja: zbog čega toliki broj birača podržava otimanje tuđeg i laž? Odgovori mogu biti različiti a neki od njih svakako jesu uopće velika nezainteresovanost u današnjem svijetu za to ko je na vlasti. Ljudi ne mogu vidjeti sopstveni uticaj, značaj svog glasa, ne mogu vidjeti promjenu koju bi htjeli odmah da dobiju. A promjena se ne može dogoditi brzo čak i kada se personalna i stranačka struktura promijeni. Potrebna je istrajnost, požrtvovanje, strpljivost do željene promjene i rezultata. Drugi odgovor leži u tome koje informacije birači prihvataju, u šta vjeruju? Ako ne mogu spoznati istinu, ako povjeruju u laži kao sopstvenu istinu, onda će oni biti uvjereni u ono što ostrašćeni govornici govore, što im lideri, koje iznova biraju, ponavljaju. To je začarani krug, koji ako potraje a traje, postaje novi mit. A mit je uvijek imao dovoljno sljedbenika koji ne žele preispitivati činjenice, koje istina ne interesuje jer u svojoj duši imaju „istinu“ koja im je dovoljna hrana da onda opravdaju izrođenu mržnju, da fiksiraju krivce za svaku svoju tugu i da u nekom trenutku bez trunke savjesti iznova prave veliko zlo.
Iako nikada niko relevantan nije kazao da je za zločine i genocid odgovoran jedan narod, politika Beograda i ključni političari manjeg bh entiteta iznova i iznova tvrde upravo to. Dakle, lažu sopstvenim glasačima kako bi ih mobilizirali za velikodržavne političke ciljeve. Nije tu ostavljeno nimalo prostora za istinu, za otklon od naredbodavaca i izvođača zločina i genocida, naprotiv. Sva su vrata zatvorena, i teži se ka konačnom obračunu. Ili da svi prihvate laž, što bi dalo novu snagu velikodržavnim aspiracijama ili da budu poraženi. Poraz laži i mita bi značio napuštanje etničkog političkog i uspostavljanje građanskog političkog državnog uređenja u kome će građani i narodi imati ravnopravnost, ali u isto vrijeme ravnopravnost će imati i države (Bosna i Hercegovina, Srbija i Hrvatska). Ako se to ne postigne mirnim putem onda je neminovno očekivati nužnu oružanu odbranu države Bosne i Hercegovine. Podmetati propagandu kojom postoji prijetnja od „muslimanske“ države u srcu Evrope je samo po sebi glupost, i po geopolitičkoj poziciji Bosne i Hercegovine, i po suštinskom razumijevanju vjerovanja muslimana.
Zbog toga Bosna i Hercegovina mora jačati sopstvene institucije na svim nivoima, tražiti prijatelje na svim stranama svijeta a njeni stanovnici, koji Bosnu i Hercegovinu vide kao svoju domovinu, trebaju biti svjesni da nemaju zone komfora, sobe za odmor, i da moraju stalno učiti, spoznavati činjenice, raditi, osposobljavati se u svakom smislu, vjerovati u istinu i pravdu te biti dovoljno jaki da zaštite sebe od drugih i druge od sebe.
