Zločin i kazna (ili zločin i nagrada)

Vode svih rijeka ne mogu isprati ruke krvave od zločina.

Eshil

Britanski pisac i filozof Auberon Herbert je prije 100 godina napisao: “Vidio sam da u natjecanju političara protiv političara ne postoji nikakav vodeći, nikakav ograničavajući ili moderirajući princip; već da su gotovo sva srca bila ispunjena starom pokvarenom željom… da posjeduju taj zli podrugljivi dar moći i da ga koriste u vlastitom zamišljenom interesu – bez sumnje, bez skrupula – nad svojim bližnjima.” Slučajno sam naišao na ovu izjavu i nekako me potakla da upravo njom počinjem pisati ovu kolumnu.

Već neko vrijeme svjedočimo pažnji javnosti u vezi sa izjavama i aktivnostima oko usvojene Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Ponovo je globalni svijet (UN) diskutovao i mislio o Srebrenici. Kada su to radili prije 35 godina (April, 1993. Srebrenica je proglašena „zaštićenom zonom UN-a“), vidjeli smo kako je to završilo. Srebrenica je razoružana, UN je preuzela da vodi brigu i zaštitu „svoje zaštićene zone“ i na kraju je nije zaštitila. Nikada UN nije dao odgovor, nikada svijet kao takav nije dao odgovor zašto Srebrenica nije ostala zaštićena, jer se nije radilo o tome da se nije mogla osigurati zaštita i spriječiti masovna stradanja. Time se, de facto, omogućila realizacija genocida. Krivac se zna ali odgovornost nije samo na izvršiocima i nalogodavcima, kao niti na susjednoj Srbiji koja je međunarodnom presudom označana kao strana koja je to mogla spriječiti, a nije to uradila. Odgovornost je i na UN-u. Ili UN nije ni za šta odgovoran!?

Sada kada se pokazuje nova briga za Srebrenicom te univerzalna solidarnost sa žrtvama, i dalje nema pune identifikacije odgovornosti kako se ne bi ponovilo. A to je posebno važno. Ne znam je li sada važnije od same solidarnosti i sjećanja, ali je svakako iznimno važno. Jer ako nema toga, nema ni istinske solidarnosti. A solidarnost neobaveznim rezolucijama pomalo djeluje načelno, protokolarno, diplomatsko-birokratski i isprazno, ma koliko bilo značajno. To samo po sebi nije ni blizu dovoljno. Jer su negativne posljedice neispunjavanja preuzete obaveze zaštite „zaštićene zone UN-a“ prevelike. A te posljedice su i stvarni život u Srebrenici danas (i ne samo u Srebrenici). Danas lokalnu upravu u Srebrenici i općinu Srebrenica predstavlja osoba koja negira genocid, širi mržnju i veliča ratne zločince. Dok se vodi planetarna diskusija o genocidu u Srebrenici, u Srebrenici posljedice žive punom snagom. Uzalud je globalna solidarnost koja ne prati lokalnu akciju tamo gdje je ona najpotrebnija. Dok su svjetske diplomate, u udobnim foteljama dvorane Generalne skupštine UN-a u New Yorku, glasale o Rezoluciji i zatim manje ili više diplomatski obrazlagale svoje stavove, u isto vrijeme vlada koja negira genocid i promoviše ratne zločine održava svoju sjednicu uz punu demonstraciju oružane sile upravo u Srebrenici. Ta slika i sve riječi svih diplomata koji su tražili da se trebalo u BiH razgovarati i iznijeti pred Opću skupštinu UN-a jedinstven stav, govori gotovo sve.

A oni koji se, u skladu sa Mirovnim sporazumom i Ustavom Bosne i Hercegovine, u političkom životu bore da su posljedice u Srebrenici podnošljivije, da se uspostavi nakon svega nova nada, kreira ambijent za novi život koji više nikada neće biti nasilno prekinut – se ne snalaze. Oni ne daju prednost nadi, čak ne pokazuju spremnost da žrtvuju stranačku korist ili osobnu ambiciju u korist svih, nisu spremni da žrtvuju međusobne razlike, uvrede i nepromišljenosti u korist zajedničke nade. Iako, možda sada uopće nije moguće nešto konkretno promijeniti u Srebrenici, možda probosanske snage sve zajedno nemaju dovoljnu podršku da Srebrenicu ubuduće predstavlja neko ko ne negira genocid i ne slavi ratne zločince, bar bi mogli uzdignute glave kazati: uradili smo sve što smo mogli. I mogli bi kazati svima onima koji nisu zaštitili „zaštićenu zonu“: sada vi imate obavezu ovu posljedicu ukloniti. Jer nije realno očekivati promjenu od onih koji su za sve krivi i koji se danas ne kaju, prije nego što učine sve što mogu oni koji se istinski solidarišu sa žrtvam i koji se bore za univerzalnu pravdu.

O Fuad Sisic

Fuad ŠIŠIĆ rođen je 20.06.1960. godine u Raduši (Tešanj), od oca Mehe Hadžimehić-Šišić i majke Nure, rođene Pobrić. Osnovnu školu, kao i Gimnaziju, završio je u Tešnju a zatim i studij mašinstva na Univerzitetu u Sarajevu 1984. godine.

Radni vijek je započeo u Unico filter početkom 1984. godine. Uz rad predaje stručne predmete u srednjim školama u Tešnju. Početkom aprila 1992. godine angažuje se u odbrani na različitim dužnostima da bi u julu 1994. godine izabran za Prijelaznog općinskog načelnika u Tešnju, a zatim 1997. godine i za Općinskog načelnika. U firmu Unico filter (kasnije MHBA) se vraća krajem 2000. godine i ostaje do 2008. godine u privredi. Krajem 2008. godine je izabran ponovo na poziciju Općinskog načelnika a 2012. godine i na poziciju Predsjedavajućeg Općinskog vijeća. U MHBA se vraća 2013. godine i ostaje do kraja 2016. godine. Od početka 2017. godine radi u privatnoj kompaniji SARAČEVIĆ, Tešanj.

Kroz neformalno obrazovanje prošao je edukaciju prodajnih vještina (USAID, MANN+HUMMEL), organizacijskih vještina (ADIŽES, Novi Sad), rukovodnih i menadžerskih vještina (CRESOM, Kalifornija; MANN+HUMMEL). Pohađao je mnoge edukacije u Bosni i Hercegovini i okruženju, kao i online edukacije. Bavi se pitanjima uloge rukovodstva i organizacijske transformacije uz elektronsku podršku, postavljanjem ciljeva, donošenjem odluka i korištenjem neophodnih menadžerskih alata.

Uz profesionalni rad je istovremeno obavljao niz drugih političkih, privrednih i društvenih poslova. Dobitnik je mnogih priznanja, a najznačajnija su: Lokalni lider desteljeća (Liga humanista), Najnačelnik (2011. godine), Plaketa Općine Tešanj (2015. godine).

Objavljene knjige:

- Početnica na računarima (1999),
- Reinženjering poslovnih procesa (2001),
- Rukovođenje (2003),
- Menadžerske vještine (2005),
- Nije kriv (2007),
- Rukovodni i menadžerski alati (2011),
- Organizacija (2013),
- Srcem i sredinom (2020)


Tešanj, 11.09.2020