TESANJ.NET stranica grada
Ako neke vražje sreće u ovome ipak ima, u tome
je što se slutnje, od kojih sam uzmicala, u kristalno
jasna spoznanja promeću. Jer slobodna sad sam,
od strepnje spašena, od straha za sliku u mnijenju
kasabe, kojem trajno izložena i podložna bijah,
čak toliko da sam sve što željeh i čemu se nadah
vrednovala njinim aršinima bijednim. U tome su
ljeta moja proticala, samu sebe pola vijeka u uzla
sam provincijska sapinjala, sputavala svoje čežnje,
potirući iskonsku vedrinu kao grijeh najteži. Mračne
strasti i porive filistarske božanstvom su zakrinkali,
već i usljed glasnog smijeha, prostodušno veseloga,
oni bi me kao djevojčuru žigosali! A kako bi bilo
da sam hedonizam, sav taj bujni eros s kojim
dođoh na svijet, bez zazora erupciji prepustila…?
I, neispoljena, ta se radost silna u grč sklupčavala,
u gar crni bivala je svjetlost sažežena, u čvor mrtvi
na koncu se zavezala, smrću me je vascijelu prožela,
pa živjeti dalje, takva, naprosto i nisam mogla. Sve
što činjah bješe samo agonija zamiranja: svi poslovi,
titule i zvanja, prijateljstva, ti brakovi, promašeni
i otužni – sve je samo puki, besmisleni provizorij
predstavljalo, jer srce je moje bez trunčice strasti
tuklo, hladno poput mehanizma iz kamene kule
nad čaršijom, bešćutno je udaralo… Ne razumjev
anamnezu, ljekar, unezvijeren, smrtnu dijagnozu
nije niti pokušao utvrditi…
Ovdje sve je uzaman oduvijek, zatrovanim sve će
i u vječnost biti. Beslovesna je i ova plemenita gesta
pjesnikova: ta mi lijepa duša, kao da i nije od svijeta
ljudskoga, u versima svojim katarzu i smiraj nudi,
a ja vidim da je njemu, živome još uvijek, izbavljenje
preče, mnogo potrebnije…
I još samo onom sinu mome, nad čijom sudbinom
i sada drhturim, željela bih reći: neka uvijek na me
misli, da nikada ne postane što čovjek nipošto ne bi
smio biti, miran da je jednom kada umre, kao svaki
sretni, potrošeni mrtvac, u mrklome grobu. Neka se
ne ufa da postoji Nebo i na njemu serafini, jer anđela
kad bi uistinu bilo, i meni bi već izrasla od jarkoga
svjetla krila.
