Moć oprosta

Oprosti da ti bude oprošteno.
Muhamed a.s.

Opraštanje je jedan od ključnih faktora održivosti međuljudskih odnosa. I to ne samo iz perspektive čuvene izreke: ko je bez grijeha, neka prvi baci kamen, nego i iz osobne psihološke perspektive. Opraštanje dovodi osobu koja oprašta u napuštanje ogorčenosti, ljutnje i želje za osvetom prema onima koji su tu osobu povrijedili. Iznimno su rijetki slučajevi da ljudska stvorenja žive i rade zajedno, a da tokom nekog vremenskog perioda nije neko nekoga povrijedio, učinio nepravdu, oduzeo mu pravo koje mu je pripadalo. Svjesno ili nesvjesno. Treba naglasiti, u isto vrijeme je neko nekome pomogao, učinio uslugu, zaštitio ili naprosto pokazao razumijevanje i podršku. Često se dogodi da se oboje događa istoj osobi od iste osobe tokom perioda saradnje i bude uzrokom dalje saradnje ili razilaženja.

Ontološki gledano, ljudski dizajn je takav da svaka normalna (umno-psihološki) osoba može razumjeti i jedno, i drugo. No istraživanja pokazuju da ovovremene generacije snažno pamte da vrate ono što je bilo loše. Spremni su biti strpljivi u „osveti“ do prve prilike, neovisno bilo to isti dan ili godinama kasnije. U međuvremenu nastavljaju raditi zajedno, iz nekih svojih skrivenih motiva, u prividno dobrim međuljudskim odnosima opterećeni potisnutim emocijama. A sama riječ: međuljudski odnosi još uvijek zvuči visoko, nadmoćno i snažno da je pravo čudo kako sami sudionici malo o tome misle. Bez ispravnih međuljudskih odnosa nema ni slobode, ni mira, ni pravde. Stoga bi teret nevidljivih kamenica koje neko nosiu vreći na leđima trebalo čim prije da odbaci kako ih ne bi počeo bacati na one sa kojima sarađuje ili sa kojima više ne sarađuje, a do jučer je to činio.

Obnoviti pokidane međusobne odnose je primarna odgovornost svake osobe. Pravda se treba uspostaviti (ali ne osobnim obračunom) i naučena lekcija se treba upotpuniti za budućnost. Otvoren razgovor, činjenice, razumijevanje i na kraju, izliječenje odnosa. U tom procesu je prisutna ranjivost, empatija i spremnost da se sasluša i razumije perspektiva druge osobe. To je put ka čvršćim, autentičnijim odnosima i vezama među ljudima. No mi često u zajedničkim poslovima nemamo otvorene razgovore i bez toga da je neko uvrijeđen ili nečije pravo povrijeđeno. Uglavnom se afirmiše jedna autoritarna ili bespogovorna praksa, nekada arogantna a nekada ljubazna, u kojoj veliki broj sudionika šuti i „sleže ramenima“, i kada misli da je stvar ok i kada ne misli, ako uopće misli. Uglavnom brzo prihvata da je iznošenje svog stava nepoželjno.

Tako svjedočimo jednoj neutemeljenoj društvenoj nadi da će ako neki funkcioner ode, ako nečija vlast bude smijenjena, biće sve bolje. Neće. Ne gledajući unazad kao naučenu lekciju, nego kao osvetu i zaborav, prizivaju se oni koji su već bili a za koje se jedva čekalo da odu. A oni se vraćaju isti. I tako to već predugo traje. Mijenja se samo ono što donosi kontekst sam po sebi, odnosno svi sudionici radeći kako rade, jer život je promjena. I ponekada dolaze nova lica koja se pojavljuju kao nada. Ili nove stranke. Ali nema promjene, nema transformacije svijesti niti načina na koje gradimo ili rušimo međuljudske odnose. Kakva šteta za ljude, za organizacije, za društvo. Ljudi čine nepravdu sami sebi, kao da ne znaju da upravo to rade.