Ovo je, dakle, jedan od onih iznimno rijetkih slučajeva kada fizionomija koju cijeloga života srećeš tek sa vlastitim iščeznućem zadobiva onaj identitet što se u njenom imenu očituje…
Ta se pojava isticala po nečemu mutnom, neodređenom i nespoznatljivom, ali tako snažno i upečatljivo da si je i u mnoštvu – na ulici, na pijaci, u kinu, na stadionu – morao odmah uočiti. Pogled ju je neumitno pronalazio i magnetično se za nju vezivao, što se nije moglo objasniti niti jednom vidljivom karakteristikom. Štaviše, u blizini bi se uvijek zatekle i neke neusporedivo markantnije figure, ali njih bi oko ovlaš okrznulo, pa bi se opet zalijepilo za ovu neuglednu i, sudeći po njenim gestama, naglašeno skromnu, nesigurnu, pomalo i smetenu osobu.
Naravno, lako bi bilo doznati kako se taj zove, ali šta s takvom informacijom? Čemu bi u razumijevanju svekolikog magnovenja mogla poslužiti neka tako nevažna, akcidentalna sintagma…?
A danas si na starom stablu, u trotoar zabodenom, opazio plakat s njegovom fotografijom, pa si zastao. I ime si pročitao, ali već nakon desetak koraka nisi se sjećao tih dviju riječi: spontano si ih zaboravio, bez odluke i napora, onako kako se jedino i može istinski zaboravljati. Da bi bio posvemašnji, zaborav treba biti gospodstveno elegantan i tako potpun da se ni samoga sebe ne može prisjetiti. Kako veli Lorca: jer ti si mrtav zauvijek, kao svi mrtvi Zemljini, kao svi mrtvi što se zaborave.
I ti si za to, za to si i kad je o tebi riječ, posebno tada. I ne dvojiš, niti se plašiš, nimalo, jer, štaviše, uvjeren si da je mrtvaštvo jedina forma vječnosti. A ako samo i pomisliš na to da ćeš, jedanput, možda, iz ništavila na lomne noge iznova biti osovljen i istim imenom oslovljen, spopada te užasna strepnja, takva da ne znaš ni kako ćeš živjeti dok mrtav još nisi.