Telefon

U tvoju kuću telefon je došao u jesen 1980. godine. Ti si već bio druga godina studija u Sarajevu. Otac je za dobiveni broj Pošti morao uplatiti tri hiljade njemačkih maraka. Bila je to vrijednost tromjesečne radničke plate. Pošti nisi mogao platiti protivvrijednost u dinarima. Tražili su isključivo njemačke marke. To se zvanično pravdalo potrebom Pošte za uvozom elektronske opreme iz inostranstva. Marke su se mogle nabaviti jedino kod švercera devizama. Uglavnom taksista. Razmjena se najčešće vršila u samom taksiju, ili na parkingu. Pri toj razmjeni, kupac deviza uvijek je gubio dio novca. Zbog činjenice da je zvanični kurs njemačke marke u banci bio puno niži nego kod taksista. Nakon obavljanja tog, zakonski kažnjivog šverca devizama, marke je trebalo odnijeti u državnu firmu, Poštu, i uplatiti priključak telefona.
Tvoj broj je bio (074) 750 – 305. To je značilo da si dobio tristo peti telefon na općini. Na početku nisi imao koga ni nazvati. Prvo je trebalo sačekati širenje telefonske mreže po općini. A zatim da se ljudi naviknu na upotrebu telefona. Vaš telefonski aparat bio je zelen, i imao je brojčanik na okretanje. Donio ga je daidža Ismet Mandžukić iz Njemačke. Stajao je u regalu godinu ili dvije, prije dobivanja broja. Na vašu telefonsku liniju bio je spojen i komšija Ismet Dubošlić. Pošta je tako dva puta prodala jednu te istu liniju. Napravila vam je “dvojnika”. Tada to nisi znao, pa si se godinama pitao zašto često ne možeš ostvariti vezu. Ismet je imao tri kćerke Enesu, Ernu i Dinu, a tvoj otac tri sina. Tako da je praktički uvijek neko bio na vezi.

Ti si iz Sarajeva sa fakulteta, kuću zvao najviše jednom mjesečno. Da potvrdiš prijem mjesečnog sljedovanja novca. Uz obavezno majkino na kraju razgovora: “hajd’ sine čuvaj se, nemoj više trošiti”. Zvao si i vanredno, ali samo kad položiš ključni ispit na godini, ili očistiš godinu studija. Da obraduješ roditelje. Jer oni su znali jedino koja si godina studija, i ništa više. Gdje si smješten, kako se oblačiš i obuvaš, imaš li knjige, gdje se hraniš, datumi ispita, prenošenje ispita, sve je to bila samo tvoja odgovornost. Očekivali su dobar ishod, jer su vjerovali u tebe.

Kasnije si telefonirao i sa mora. Ali ne svojoj kući, nego dragoj osobi. Dobro pamtiš zagušljive telefonske kabine makarskog primorja. Iznutra obložene perforiranim lesonitom, sivim filcom i tankom spužvom. Nakon biranja broja, slijedilo je šuštanje u slušalici. A zatim nervozno iščekivanje da se ona javi. Kad se veza konačno uspostavi, njeno radosno iznenađenje bila ti je najveća nagrada. Pokušavali ste oboje pričati u isto vrijeme. Veza je najčešće bila loša. Govorio si joj da okrene nulu, da se bolje čujete. Nisi znao je li bolje da se dereš, ili da tiho govoriš. U pošti su kabine stajale jedna pored druge. Ispred kabina su oznojeni ljudi jedva čekali da okončaš razgovor. U takvom okruženju nije bilo ni govora o izražavanju emocija. Sama činjenica da joj se javljaš sa mora, služila je kao ljubavna izjava. Ponekad si više pogađao, nego čuo njene riječi. Ključan je bio kraj razgovora. On je određivao tvoje raspoloženje do idućeg poziva ili viđenja. Bitno je bilo čuti ono “I ja tebe”, ili samo “Znaš”. Čim to čuješ, opraštao si Pošti užarenu kabinu, kao i smrdljivi filc, impregniran znojem brojnih ruku. Spuštao si slušalicu telefona sretan, misleći kako je život lijep. Ona je pozive obavezno uzvraćala. Prilikom svog boravka na moru. Odvajala se od porodice i javljala ti se. Skoro svako veče. Puno češće nego ti njoj. Cijenio si to, i bio si sretan što je imaš. Mislio si da je prava. Ponekad kad je zvala, slušalicu je podizao neželjeni sagovornik. Tad je prekidala i ponovo zvala. Termini poziva su se podrazumijevali uveče, tokom šetnje. Jedno ljeto nisi nazvao. Naljutila se. Rekla je da ti očito ona nije na prvom mjestu. I da ne želi biti druga. Ponavljao si da si samo bio lijen, i da je ona jedina. Uzalud, ostavila te. Skoro odmah je krenula sa drugim. Kad je prošlo razočarenje, shvatio si da nije bilo do tebe, nego do ptice selice.

Javljanje telefonom kući iz vojske, imalo je puno tužniju notu. Bio si iščupan iz svog miljea. Na godinu dana ili više. Ostavljen bez plate koju si primao tek nepunu godinu. Odvojen od posla, djevojke, porodice. Nije bilo ni bogzna kakve teme za priču. Zvao si kuću jednom u dva mjeseca radi reda. Mati je osjećala tvoj nemir, dok je otac navodio svoj primjer od prije dvadesetak godina. Da je onda bilo puno opasnije, i da se u vojsci ostajalo dvostruko duže. Dvije do tri godine. Bilo je to tačno, ali nimalo utješno.

Uvođenje telefona promijenilo je i tvoje navike. Stidljivo si počeo pamtiti i zapisivati tuđe brojeve. I dalje si preferirao fizički kontakt i usmene dogovore, ali sad je već postojala i alternativa. Ispočetka si brojeve zapisivao svugdje, na korice rječnika jezika, fakultetskih skripti ili knjiga. Vrlo brzo su tu ulogu preuzeli mali žuti “Lipa” blokovi, a poslije njih notesi. Notes sa telefonskim brojevima morao je biti mali i čvršćih korica. Poželjno je bilo da sa strane ima poredana slova abecede. Tako si napravio svoj prvi privatni telefonski imenik. Eno ga i danas stoji. Čeka da nazoveš brojeve ili ljude kojih više nema. Sanja – Teslić 731-910, Čarli – Matuzići 794-739, Željka – Pazarić 213-455, Fahro – Jelah 761-113. Bez obzira na notes, trudio si se i uspijevao upamtiti desetine brojeva iz imenika. I bio si ponosan na to. Kasnije si tu naviku prenio i na posao. Pamtio si brojeve poslovnih partnera. Domaćih i stranih. Danas znaš samo nekoliko brojeva napamet. Jesmo li onda imali bolje pamćenje? Ili smo jednostavno u školi bili učeni da pamtimo. Što više to bolje. Imati sastanak sa nekim u vrijeme fiksnih telefona, predstavljalo je čvrstu obavezu. Morao si dobro planirati i doći na vrijeme. Jer te taj neko čekao. A nije bilo načina da mu javiš da kasniš, ili da nećeš doći.

Nakon decenija korištenja, fiksni telefoni ubrzano postaju prošlost. Sve veći broj porodica ih odjavljuje. Vlada mišljenje da su dobri samo za penzionere. Jedino još, zbog praktičnosti, opstaju u nekim kancelarijama. Nestankom fiksnog telefona nestaje i kultura komunikacije. Prije si pozdravljao, pa se predstavljao, i tek onda tražio onog ko ti treba. Danas samo napišeš par riječi, ponekad čak i skraćenica. U Tešnju je zadnja javna govornica bila na parkingu do rijeke, preko puta Pošte. Skoro nikad nije bila ispravna. Na kraju su je mobiteli pregazili. Uklonjena je početkom 2000-ih, kao nepotrebni relikt prošlosti.