TESANJ.NET stranica grada
“Želi ljudima ono što želiš sebi, bit ćeš vjernik!”
Muhamed a.s. (Tirmizi, 2305)
Mnogo je ugodnije slušati, gledati ili čitati kako se ljudi slažu međusobno nego kada se međusobno optužuju. Nakon dugogodišnjeg nadmetanja u unutarstranačkim i međustranačkim optužbama djelovalo je prilično beznadno. Postojao je opravdan strah da će se atomiziranje političke scene u Bosni i Hercegovini i dalje nastaviti iako je već odavno dostigao besmislen nivo stvarne potrebe. Ali pokazalo se da interesi mogu pomiriti najveće neprijatelje, najveće protivnike i najudaljenije kolege. Ali i još više udaljiti nekada bliske kolege i prijatelje.
Ovoga puta je ipak nešto novo, nešto što se ranije nije događalo. Neki kandidati na najvišem nivou su odustajali braneći pri tome osobne principe. Drugi su odustajali ne braneći nikakve principe. U nekim slučajevima se znalo ko će biti izabrani kandidat i prije nego što su članovi stranke počeli glasati. Ali na kraju je uvijek izabran samo jedan kandidat. A ima i jedan kandidat koji je sam sebe proglasio kandidatom prije bilo kakve procedure i prije bilo koga drugog. Što je sigurno – sigurno je. Svega je bilo. Ali tako je to u zrelim demokratijama, razvijenim političkim sistemima, snažnim i transparentnim stranačkim procedurama. Ko nije spreman na borbu neka se ne hvata u kolo.
Ima to i svoje prednosti. Olakšavajuće okolnosti za kandidate. U takvim sistemima kandidati nemaju potrebe da iznose program rada za mandat za koji se kandiduju. Oni su tu likom i djelom. Imenom i prezimenom. Stažom. To je dovoljno. Umjesto toga, obično je predsjednik taj koji misli za sve. On je taj koji će ponuditi plan, koji će hrabro kazati šta će biti u budućnosti jer on ima specijalne veze. On zna ono što drugi ne znaju. I niko ne može da pita kako to predsjednik zna koji putevi vode u takvu budućnost jer upravo u tome leži tajna. Ako bi otkrio tajnu, velika je vjerovatnoća da bi izgubio funkciju. A njega šejtan na to neće nagovoriti.
Ali da se vratimo Bosni i Hercegovini. Srećom kod nas to nije tako. Kod nas je odgovornost na onima koji su odustali. Oni nisu bili istrajni. Kod nas se moraš boriti za prevlast nad stranačkim kolegom, onda protiv drugih protivnika, onda protiv neprijatelja. To je strašno zahtjevan proces. Tu ne možeš željeti bratu svom kao što želiš sebi. Ali sestra bratu može poželjeti što želi samoj sebi. Zato žene imaju šansu da preuzmu vodstvo. Muškarci samo glume da su jaki. Snaga je u ženama.
Šalu na stranu. Nije nimalo jednostavno biti na čelu, i nije lahko realizovati odgovornost u bosanskohercegovačkim okolnostima. Posebno je teško onima koji dugo nose taj teret. Javna vlast je teret koji čovjek ako ne zbaci brzo sa svojih leđa, on će ta leđa stalno podbacivati pod taj teret. I to će raditi sve dotle dok mu stranačke kolege ne postanu protivnici i izmaknu mu taj teret. Ili dok mu protivnici ne postanu neprijatelji, a neprijatelji smrtni neprijatelji. To je kao priča sa žabom u toploj vodi. Kontinuirano zagrijavanje vode onesposobi žabu da iskoči iz vode kada temperatura vode postaje opasna po njen život. A ne zna da iskoči prije toga. Znam jednog funkcionera koji je na vrijeme izgubio. I to dva puta zaredom. Ne svojom voljom. I iz toga je naučio više nego iz svih pobjeda kojih je bilo. Pobjede se slave. Nekako je to ljudski razumljivo. Iz poraza se može mnogo naučiti.
Bilo kako bilo, vlast mora postojati. Kažu da je anarhija gora od najgore vlasti. Stoga treba prihvatiti da se radi o borbi za vlast, sve ostalo su nijanse. Naravno, neki će kazati da se radi o borbi za ideje i na građanima je da im vjeruju ili ne vjeruju. Oni koji se za vlast nadmeću trebaju biti svjesni da su stvoreni od kapi sjemena. Mogu obećavati ono što građani žele čuti, mogu uljepšavati, mogu širiti nadu i optimizam koji je potreban. Ne znam je li to grijeh ali znam da je sramota ako iza toga ne stoji nikakav pouzdan plan, ako ne stoje partneri koji to isto podržavaju. A iskustvo iz bliske prošlosti nas uči da su jača partnerstva dezintegracije nego integracije. Stoga je poželjan oprezan optimizam, mnogo više ozbijnog rada a manje prazne priče, mnogo više samoodricanja a manje samopromocije, a ondda i nadati se boljem.
Na kraju, jedan pasivan član jedne političke stranke. jednostavno je objasnio poziciju gledanja većine članova svake političke stranke: Znaš, ja ću glasati za našeg kandidata koga god oni (rukovodstvo) kandiduju. Valjda oni znaju koga kandiduju, nije moje da o tome brinem.
Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj
