Ulizica

Postoji dosta teških prepreka na tvom putu.
Ne dozvoli sebi da postaneš jedna od njih.
nn

Niko nikada nije kupio prijatelja a mnogi su ga tako jeftino prodali. Prijatelj koji se kupuje nije prijatelj nego trgovac. Čovjek koji trguje sa svojim integritetom, karakterom ali možda i svojom nuždom. Stoga treba biti jako oprezan i izbjegavati biti sudija ljudima. U svakom slučaju, veliki izazov među ljudima je hijerarhija u organizacijskom odnosu, imetak u imovinskom smislu i moć/uticaj u društevnom kontekstu. Oni koji su hijerarhijom, imovinom i uticajem iznad oni su na velikom iskušenju i ispitu da ih okruže ulizice, poltroni, beskičmenjaci. Dakle, riječ je o neomiljenim ljudima koji se nalaze uvijek i svugdje, i koji za cilj imaju jedino i isključivo svoju korist, te se zarad nje dodvoravaju čak i ljudima koje ne poznaju. Njih ne interesuje šta je ispravno a šta je pogrešno, njih ne interesuje je li neko u pravu ili je u krivu, čini li nekom nepravdu ili pravdu promoviše. Pa tako djelovanje ulizica  truje međuljudske odnose, ljudi se zbog njih mrze, zavađaju, napadaju, plaše. Gdje su oni tu je nepovjerenje, svađa, licemjerstvo, bijeda, nazadak, zlo!

Što više dodvoravanja (ogovaranja, prenošenja informacija, potvore) to više “napredovanja“. To koliko će ulizice nanijeti nekom čovjeku štetu to njih ne zanima, to koliko nanose štete zajednici i to ih ne zanima! Ulizice zanima samo da je njima lijepo.

Meša Selimović ih je opisao kao najgore ljudi na svijetu, najštetnije, najpokvarenije. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost. Tako je Meša Selimović pisao, ali njih će izgleda biti dok je svijeta i vijeka jer je to valjda posljedica života kao testa na Zemlji. Mora postojati izazov pred čovjekom koji on treba savladati kako bi test položio ili kako bi propao.

Zato čovjek treba biti svjestan da ga izdati mogu samo oni kojima vjeruje. Ali ne treba zbog toga prestati vjerovati ljudima. Treba praštati i nastaviti vjerovati. Dati priliku svakome da svoj test položi i ako je ranije propao na istom testu. A ako ponovo propadne, povrijedi drugoga, znati da to nije zbog nečije naivnosti nego zbog nečije podlosti. U svakom slučaju to ne znači da treba tog nekoga cijeniti isto kao prije. Jer davno je kazano da treba cijeniti ljude koji govore istinu u oči (koji govore ono što misle). Oni ne zabadaju „nož u leđa“. Sa onim drugim treba sarađivati samo sa malo više opreza. Gledati više šta rade drugima kada drugih nema, nego šta pričaju u njihovom prisustvu. I u najboljem interesu nastaviti raditi. Ne tražiti veće odobravanje od toga da se bude svjestan da se uradilo najbolje što se moglo. Ljudi nisu bezgriješni ali su sposobni svoju greške ispravljati. Uz sve to, prisjetiti se onog što je davno zapisano: važni ljudi su u mislima, omiljeni u srcu, dragi u molitvama…a samo rijetki uspijevaju biti sve troje.