Ne učimo iz vlastitog iskustva,
već iz vlastite sposobnosti da ga doživimo.
Budhha
U subotu, 21.11.2020. godine gosti Centralng dnevnika TV FACE bili su: Bogić Bogićević, budući gradonačelnik Sarajeva (nakon ovogodišnjih lokalnih izbora), Srđan Mandić, novoizabrani općinski načelnik općine Centar u Sarajevu te Milorad Dodik, predsjedavjući Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Sticajem okolnosti svi nabrojani su po nacionalnosti Srbi, i mogla se vidjeti očigledna razlika u političkom smislu u odnosu prema Bosni i Hercegovini. Bogić Bogićević kao dokazani BH patriota i neposredni sudionik događaja i donošenja odluka u vrijeme raspada bivše Jugalavije, kao član Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine, nastojao zadržati fokus na običnog čovjeka i građanina, ne sporeći pravo narodima. Srđan Mandić, kao rođeni Sarajlija koji se i danas tako s ponosom osjeća, fokusirao se na budući rad i odnos prema potrebama građana u lokalnoj zajednici. Milorad Dodik, nekadašnji komunista, iz partizanske porodice, reformista Ante Markovića i socijaldemokrata nastupio je kao Srbin nacionalista, stavljajući sve svoje tvrdnje u funkciju srpskog nacionalnog interesa kako ga on vidi, negirajući pri tome sve činjenice, međunarodne presude i autoritete koji nisu u skladu sa njegovim sadašnjim govorom. No ništa tu nema novo osim da Milorad Dodik sa tom pričom ima uvjerljivu podršku Srba u Bosni i Hercegovini. Zbog čega je to tako druga je stvar ali tu činjenicu treba sada prihvatiti.
Možda je čudno da su dominantno Bošnjaci izabrali za općinskog načelnika Srđana Mandića (uzimajući u obzir irtirajuće izjave Milorada Dodika na nacionalnoj osnovi prema Bošnjacima i prema Bosni i Hercegovini), ali s druge strane ovaj rezultat otkriva u isto vrijeme najmanje još dvije stvari: ozbiljne slabosti dosadašnje vladajuće SDA u Sarajevu prije svega kroz nedostatak odlučnosti rukvodstva da se suprostavi svim nečasnim radnjama unutar SDA ali i u javnim institucijama, te suštinski dominantnu građansku (a ne nacionalnu) orjentaciju Bošnjaka. Ovakav rezultat je istovremeno dokaz protiv onih koji tvrde da su Bošnjaci izabrali Željka Komšića u Predsjedništvo BiH kao čin usmjeren protiv Hrvata. Nema u tom izboru ničeg lošeg protiv Hrvata, nego samo izraz građanske orjentacije Bošnjaka koja stavlja Bosnu i Hercegovinu i odnos prema Bosni i Hercegovini na prvo mjesto kada daju svoj politički glas. Izbor Bogića Bogićevića, siguran sam, nije mogao nikoga iznenaditi.
Iako rado gledam Centralni dnevnik sa Senadom Hadžifejzovićem, zbog njegovog nastojanja da se čuju različita mišljenja, različiti ljudi, iz različitih područja, da se omoguće kritička mišljenja ali i da se omogući svakome da iznese svoj stav (u svoju korist, odbranu ili kritički prema drugome), ipak sam u subotu osato začuđen. Naime, na konstataciju Milorada Dodika da će skinuti tablu sa natpisom ratnog zločinca Radovana Karadžića kada u Sarajevu skinu tablu sa natpisom Alije Izetbegovića, jer po Miloradu Dodiku imaju istu krivnju i Radovan Karadžić i Alija Izetbegović za stradanja u Bosni i Hercegovini, Senad Hadžifejzović je rekao da u Sarajevu nema ulice sa nazivom Alija Izetbegović. Da je bilo pokušaja da se Titova ulica preimenuje u ulicu Alije Izetbegović ali da se preko 100.000 građana izjasnilo protiv i to se nije dogodilo. Meni je bilo nevjerovatno da profesionalac poput Senada Hadžifejzovića, jedan od najboljih, napravi takav prelaz iz jednog napadačkog izjednačavanja međunarodno presuđenog ratnog zločinca (Radovana Karadžića) i Predsjednika međunarodno priznate države Republike Bosne i Hercegovine (Alija Izetbgeović) na poređenje Alije Izetbegovića i Tita. Nevjerovatno. Tito u istoriji Bosne i Hercegovini ima svoje mjesto, a o njemu mogu ljudi misliti šta god ko hoće. Postoje dovoljno istorijske građe koja dokumentuje i ono što je bilo dobro i ono što nije bilo dobro. I to je obuhvatilo jedan vremenski period.
Ali u inervju se radilo o sasvim drugom vremenskom periodu, u periodu kada je počinjen genocid nad Bošnjacima u Srebrenici (po presudi i dokazima međunarodnog suda a Milorad Dodik u emisiji kaže da su Bošnjaci izmislili Srebrenicu), u periodu kada su bili poznati koncentracioni logori i silovanja te desetine hiljada svjedoka svega toga, u vrijeme kada su zvaničnim odlukama općinske vlasti u Prijedoru (nakon nasilnog preuzimanja od SDS-a) fašistički naredili nošenje bijelih traka oko ruke za sve koji nisu Srbi, u periodu kada su sve džamije porušene i to pod vodstvom Radovana Karadžića nakon što je na dijelovima Republike Bosne i Hercegovine sruštio Ustav Republike Bosne i Hercegovine i nasilnim putem preuzeo apsolutnu vlast (uz pomoć naoružanih paravojnih jedinica) te započeo masovan progon Bošnjaka i Hrvata. O tome postoje stotine hiljada stranica dokaznog materijala, audio i video zapisa. U isto vrijeme Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je ostalo na zaštiti Ustava, na odbrani Republike, na podizanju Armije Republike Bosne i Hercegovine i nije bilo koncentracionih logora, nijedna crkva nije srušena na teritoriju koja je ostala pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno pod kontrolom vrhovne komande (Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na čelu sa Alijom Izetbegović). Ogromna je to razlika.
Ne radi se tu ni o kakvom panislamizmu Alije Izetbegovića, kako je nespretno u trenutku Senad Hadžifejzović htio ukazati na uvjerenja Alije Izetbegovića, radi se o čovjeku koji je bio vjernik (musliman i razumijevao islam na način kako se islam ispravno razumijeva), koji svoje uvjerenje nije skrivao kao što danas ne skriva niko, koji je bio humanista i čovjek slobodarskog duha, kome nisu smetali drugi i drugačiji, koji se nije osvetio čak ni svojim progoniteljima (koji su montirali sudski proces i ucjenjivali svjedoke u tom procesu), a o njemu su mnoge diplomate, humanisti, akademici raznih nacija i vjera širom svijeta kazali veoma pohvalne riječi. A mi još živimo vlastito iskustvo i zato ne mogu da prešutim.
Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj