“Nije teško biti dobar, nego pravedan.”
Victo Hugo
Velika je stvar graditi društvo jednakih šansi. Drugim riječima, graditi društvo u kome će se afirmisati pravednost. Često se može čuti ta privlačna riječ pravednost. Mnogo je onih koji izgovaraju ovu riječ kao parolu, kao obećanje ali više je onih koji se žale da upravo toga nedostaje u praksi. Na nivou svakodnevnih aktivnosti postoje stranački i javni funkcioneri, službenici, građani, prijatelji i rođaci, članovi različitih stranaka i organizacija koji su u prilici sudjelovati u različitim prilikama i uvjeriti se kako to funkcioniše. A mnogi govore da funkcioniše dominantno po nekom pristrasnom a ne po općem kriteriju. Jer pristrasnost je ako nekome date prednost negdje samo zbog toga što je pripadnik neke stranke, što je nečiji prijatelj, rođak, što nekog podržava,… A pristrasnost ne gradi društvo jednakih šansi. Naprotiv, gradi društvo privilegovanih i poslušnih, često manje sposobnih i svi imaju dugoročnu štetu.
Postala je javna tajna da se zna unaprijed ko će biti izabran na javnim konkursima. I to ne zbog toga što taj neko ima takav CV ili tako nadmoćan program rada koji je ponudio nego zbog toga što je tako neko odlučio iz drugih motiva. Nema sumnje da političke stranke imaju odgovornost za funkcionisanje javnih službi u višestranačkom društveno-političkom okruženju. Iz ove postavke su neki izveli prosti zaključak da neko iz političke stranke neposredno odlučuje o tome ko će biti u upravnom ili nadzornom odboru, ko će biti direktor, ko izvršni direktor a onda se to razvilo do toga ko će biti službenik, namješetenik, medicinski tehničar, blagajnik,… To je potpuna deformacija. Primjer loše prakse. I to kod svih naroda a i građana.
Političke stranke imaju odgovornost i treba da na upravljačkim i najvišim rukovodnim mjestima u javnim službama imaju kandidate. I nema smetnji, čak je poželjno da to javno objave, da objave koga podržavaju ali i zbog čega podržavaju upravo tog kandidata. U isto vrijeme, javne institucije, javni funkcioneri treba da osiguraju transparentan postupak i kriterije unutar javnih službi. Uz to treba da osiguraju autoritet tih procedura, te kompetencije i kredibilitet osoba koji provode te postupke. A krajnji donosilac odluke treba upravo da štiti autoritet postupka, da to prihvati i javno afirmiše kao potvrdu autoriteta javnih službi i zaštitu interesa građana kroz nepristrasne kriterije, procedure i kompetentne sudionike postupka. Tek kada kandidat neke stranke kroz takav postupak dobije prednost više nikom neće smetati što je taj kandidat neke stranke. Naprotiv, i ta stranka će u očima javnosti graditi potrebno povjerenje.
Ali ako se cijeli postupak javnih konkursa provodi formalistički, ako ne postoji ni minimum integriteta takvih procedura i ako je na tom putu “rupa” do “rupe” koje svi vide, tada je sve manje sposobnih koji se uopće javljaju. A onda nema kvaliteta u javnim službama i cijelo društvo ima štetu. Naravno, ne tvrdim da i u sadašnjoj praksi nema kandidata koji su imenovani i zbog onog što jeste njihov CV i program rada. Naprotiv, znam da ima takvih slučajeva. Ali to nije potvrda ispravnog pristupa nego slučaj koji se može dogoditi a ne kao posljedica visokih kriterija, pouzdanog postupka i integriteta sudionika koji donose odluke.