Mnogi ljudi ne slušaju s namjerom da razumiju,
oni slušaju isključivo kako bi mogli replicirati.
Stephen Covey
U istoj sedmici dvije pouke: siromaštvo debate i uticaj diplomatije. Debatne emisije bi trebale slušateljima i gledateljima razjasniti dileme koje imaju u vezi debatne teme, olakšati sopstveni sud, uvjeriti ih ŠTA je ispravno a ne KO je u pravu. Savremene debatne teorije i škole uče polaznike raznim vještinama i postoje različiti pristupi. U osnovama tih debata se podrazumijeva da će se sudionici debata pridržavati osobnog moralnog stava i ponašanja, da će iskazati racionalnu strukturu mišljenja, uvažavanje sagovornika, poštivanje drugačijeg mišljenja, prihvatanje argumentacije i činjenica nastojeći pridobiti slušatelje i gledatelje na svoju stranu.
Na nekim televizijama su prisutne debatne rasprave o raznim temama, u bh medijima najčešće političkim. Ponekada se radi o iznimno važnim pitanjima, rekao bih najvažnijim u tom području. A šta slušatelji i gledatelji zaista dobivaju? Vjerujem da bi odgovor na ovo pitanje bio bliže onom NIŠTA nego NEŠTO. Te debate se pretvaraju u sve ono što one ne bi trebale biti. Kao da učesnici vode samo računa o tome kako će pridobiti slušatelje i gledatelje na svoju stranu a pri tome potpuno zaboravljaju na ostale principe i uglavnom te debate prijeđu na osobne uvrede sudionika, na negiranje stavova drugoga, na negiranje argumenata i činjenica bez smisla a voditelj(ica) uglavnom dopušta da to traje nadajući se gledanosti i reklamama.
Jedna od takvih debata se dogodila na temu revizije tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije. Debatu su vodile dvije osobe: jedna iz pozicije a druga iz opozicije. Moram priznati da nisam imao strpljenja gledati cijelu debatu upravo iz gore navedenih razloga. Tako ozbiljna i iznimno važna tema sama po sebi zaslužuje poštovanje i iznimnu pripremu sudionika. Upravo ta tema i ovakva debata otkriva političku i državotvornu nezrelost bez obzira da li se radi o poziciji ili opoziciji. A šta su slušatelji i gledatelji dobili: jednu neskrivenu želju da se dokaže kako je neko kriv i istu takvu želju da se dokaže da neko nije kriv. Bila je to debata bez pridržavanja moralnog stava i ponašanja, bez racionalne strukture mišljenja, bez uvažavanje sagovornika, bez poštivanja drugačijeg mišljenja, bez prihvatanja argumentacije i činjenica. Baš tužno. Čini se da tek što su malo natjerani da se smire oni koji čine sve da dokažu da Bosna i Hercegovina nije moguća, odmah oni koji bi trebali dokazivati da je Bosna i Hercegovina itekako moguća krenu krivim putem. Umjesto debate, trebalo bi formirati zajedničku radnu grupu pozicije i opozicije u vezi revizije tužbe i utvrditi činjenice i razloge. Jer koliko god je važno znati istinu isto toliko je važno da se ovo pitanje ne potroši u dnevno-političke svrhe i predizbornu kampanju.
U isto vrijeme, Srbija kaže da se zalaže za punu i dosljednu primjenu Daytonskog sporazuma, ali se protivi nametnutim rješenjima koja ne uživaju saglasnost sva tri konstitutivna naroda, kako često tvrdi Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije u susretima sa mnogim stranim diplomatama. Manuel Sarrazin, izaslanik Savezne vlade Njemačke za zapadni Balkan, je pri takvom jednom susretu kazao da će politika proširenja i rad na jačanju saradnje među državama zapadnog Balkana biti jedan od prioriteta njemačke vanjske politike u idućim godinama, te dodao kako želi da se Europska unija jače angažuje u regiji.
To je diplomatski riječnik. U njemu nema mnogo istine osim što zvuči logično. Nametnuta rješenja sama po sebi djeluju logički neprihvatljivo. Naravno, izvan konteksta. Prethodna tvrdnja da se Srbija zalaže za punu i dosljednu primjenu Daytonskog sporazuma zvuči sjajno. Ali ako vidite kako se Srbija ponaša onda ćete naići na drugačiju interpretaciju razumijevanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Iako je jedini službeni tumač Daytonskog sporazuma Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, ali kada je Visoki predstavnik tumačio Daytonski sporazum ili donosio odgovarajuće odluke koje se nekome nisu sviđale onda je optuživan za pristrasnost prema jednoj strani u Bosni i Hercegovini i poduzimane razne destruktivne akcije.
Stoga nametnuta rješenja samo su izvan konteksta nelogična a ako se stave u kontekst Daytonskog mirovnog sporazuma i činjenice da izabrani funkcioneri rade protiv interesa sopstvene države, štite interese susjednih država na štetu sopstvene bez mogućnosti krivične odgovornosti onda su nametnuta rješenja logična. Upravo zbog toga i drugih stvari je sastavni dio Deytonskog ustava Bosne i Hercegovine i OHR. Obzirom da je data prilika upravo tim sporazumom i tim ustavom rušiteljima Republike Bosne i Hercegovine da krenu drugim putem, konstruktivnim, putem izgradnje države Bosne i Hercegovine koju su pokušali uništiti onda je morao biti neki mehanizam koji će djelovati ako se to ne dogodi. I Visoki predstavnik u BiH je taj mehanizam. Stoga konstatacija da “se protivi nametnutim rješenjima koja ne uživaju saglasnost sva tri konstitutivna naroda” nije ništa drugo nego protivljenje Daytonskom sporazumu. Ne mogu narodi davati saglasnost, to rade javni funkcioneri kroz institucije.