TESANJ.NET stranica grada
“Čovjek koristi licemjerje da bi zavarao sebe,
ponekad i više nego da bi prevario druge.”
James Balmes
Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini ima svoje mjesto i ulogu predviđenu Dejtonskim mirovnim sporazumom (Ustavom BiH). Taj poseban mehanizam međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini je ugrađen zbog činjenice da su pregovarači natjerani na taj sporazum jer taj sporazum nije bio dobrovoljan. Predsjednici Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su natjerani da to prihvate (iako su oni tražili više upliva Beograda i Zagreba u Bosni i Hercegovini, odnosno željeli su podjelu), kao što je Predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović natjeran da prihvati to na što su natjerani Milošević i Tuđman (a da Bosna i Hercegovina opstane).
Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini je tokom dugog perioda pravio intervencije (zbog nedostatka političke volje da se grade državne institucije Bosne i Hercgeovine kako bi ona funkcionisala kao država). Zatim je naišao period „posmatranja“ i „savjetovanja“ domaćih političara da se dogovore a međunarodnoj zajednici je bilo prihvatljivo kako god se dogovore, ali dogovora između onih koji ne žele da Bosna i Hercegovina funckioniše kao država i onih koji to žele nije bilo. Na nižem nivou, na nivou entiteta, uspostavljena je različita struktura vlasti. Iako su načela ravnopravnosti naroda i građana ostala ista sa nivoa države Bosne i Hercegovine, u praksi je model vlasti u manjem bh entitetu bio jednostavan i dominantan pod uticajem politike najjače stranke ne obazirući se na ravnopravnost naroda i građana. U većem bh entitetu je uspostavljena kompleksna struktura koje ne samo da nije jednostavna, nego nije moguće da bude pod sličnim uticajem najjače političke stranke, naprotiv – omogućava da bude pod ključnim uticajem određene stranke.
Aktuelni Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, čovjek koji je iznenada došao nakon iznenadne ostavke Valentina Intzka, koga ne priznaje Rusija ni Milorad Dodik, svojim odlukama je sada to potpuno „ogolio“. On je (uz podršku) ključnih stranih ambasada koje podržavaju Bosnu i Hercegovinu potvrdio hipokriziju EU vrijednosti u Bosni i Hercegovini kao i osobnu diskreditaciju. EU vrijednosti važe u evropskim državama ali ne i u Bosni i Hercegovini. Svaka napadnuta država ima pravo da se brani i naoružava za tu odbranu ali Ujedinjeni narodi su to pravo glasanjem ukinuli Republici Bosni i Hercegovini. Ujedinjeni narodi su proglasili Srebrenicu svojom „zaštićenom zonom“, razoružali ono pripadnika Armije RBiH što je bilo naoružano i nisu je zaštitili.
Sada svjedočimo suspenziji Ustava većeg bh entiteta na samo jedan dan, samo jedan dan Ustav nije važio, samo na dan 28.04.2023. godine u kome je trebala biti potvrđena Vlada tog entiteta koju je imenovala Lidija Bradara (HDZ), i koja je kao takva parlamentarnom većinom potvrđena. Nikada više to parlamentarna većina neće moći uraditi. Istina je, i od te istine ne treba bježati, da zastupnici koji su građani izabrali, zastupnici parlamentarne većine nisu smatrali to neprihvatljivim. Nisu to smatrali ni predsjednici političkih stranaka te iste većine. Iako su nas uvjeravali danima unazad u suprotno.
Poslije hipokrizije EU vrijednosti, licemjerja međunarodne politike prema Bosni i Hercegovini (posebno Brisela), drugi najveći problem za Bosnu i Hercegovinu je to što je ljubav prema vlasti veći od ljubavi prema domovini.
Nema to nikakve veze sa time ko slavi ratne zločince ili ne slavi, ko je osumnjičen, optužen ili osuđen za korupciju i druge stvari ili nije, ko je ko kao čovjek – pošten ili baraba, stručan ili nestručan, sve to nije relevantno. Jedno je samo važno: kako zauzeti javne pozicije sa uticajem, raspolagati javnim sredstvima, „postati“ faca u javnosti i (u)misliti da si neko. (U)misliti i ubijediti sebe (šejtanski – vražiji je to posao) da ćeš ti sada početi kao nešto ozbiljno raditi, provoditi neki program, biti uspješan jer to oni prije nisu bili a pri tome ne vidjeti da su ključni kočničari ostali s vama, da izigravanje Ustava nije dječija igra, da slijepa ulica nema izlaza. To je isto kao što onaj koji je deset godina na čelu najjače političke stranke koja se sada ništa ne pita tvrdi da ništa ne treba mijenjati u toj stranci, ni pristup, ni strukturu ni trenera, pogotovo ne trenera jer ko pobjeđuje ne mijenja trenera. To što su sudije za sve krive, najmanje je trener kriv. Ej vala…dobro je, ništa ne valja (što bi nekada rekao r. Nedžad Ibrišimović).
