Zamjena teza

Kolege smo, prijatelji,
ali funkcija nema prijatelja, već vlasnika.

prilagođeno

Iskreno sam se nadao da odnosi mogu biti bolji nego što jesu. Najmanje u mjeri u kojoj sam bio (ne)zadovoljan sa onim kakvi oni jesu. Ne vidim rješenje u razilaženjima ako se u nečemu ljudi ne slažu, kao što nije rješenje šutiti i neminovno prihvatati stanje koje nameće odmetnuto rukovodstvo. Postoji mnogo načina da se sarađuje ili bar pokušava sarađivati, te daje doprinos na mnogo načina, ne samo u prvim redovima. Baš kao što ne vidim rješenje u nametanju prinudne uprave kada dođe vrijeme da se bira redovna uprava. Iz prostog razloga što je red stvari naopak. Rukovodstvo, umjesto da preuzme i realizuje odgovornost, poseže za mjerama uzurpacije temeljnih prava onih zbog kojih rukovodstvo jeste. I onda počinje pričati priče, manje ili više (ne)uvjerljive priče o opravdanosti onoga za što opravdanja nema. A to onda dalje usložnjava odnose, umjesto jednog nastaju dva problema, umjesto dva četiri… ili jednostavno se nastavlja pogrešnim smjerom.

Nadanja su jedno, aktivnosti koje čovjek poduzima drugo, a stvarnost koja se događa nešto treće. Pa zašto bi neko bio iznenađen ako je stvarnost udaljena od njegovih nadanja? Iz mog iskustva, ne bi trebalo biti iznenađenja. Možda neki ljudski razumljiv žal, ali ništa se ne događa bez svog uzroka. Mene osobno iznenađuje ponašanje nekih od onih koji nemaju viška ambicija, koji proklamuju i zagovaraju požrtvovano učešće u bavljenju javnim poslovima, koji se zalažu i angažuju u kreiranju stranačkih i javnih politika u najboljem općem interesu a koji onda sudjeluju u realizaciji kao da je sve u najboljem smjeru, kao da manipulacije i opsjene nema. Ne govorim o ljudskoj ravni, ljude poštujem, kolege pogotovo, njihovo različito osobno iskustvo i mišljenje je njihovo nasljeđe i njihovo pravo. Govorim o zajedničkim poslovima, o onome što se tiče svih nas unutar neke organizacije, neke stranke, neke zajednice i društva. Tu bi trebali pokazati svi spremnost na otvorenost, na argumentovanu logičku sljedljivost, na empatiju, na definisanje zajedničkih ciljeva.

Jasno je da je teško usaglasiti zajedničke ciljeve. To se može ostvariti polazeći od temeljnih vrijednosti, polazeći od same svrhe postojanja organizacije, od dugoročnih ciljeva ka kratkoročnim, od općih do specifičnih kriterija. Tada su principi na prvom mjestu a ne osobne pozicije, sitni ili krupni ustupci i drugi oblici pristranosti. Postoji i drugi način u kome nema razgovora o temeljnim vrijednostima, ne polazi se od svrhe postojanja političke stranke, dugoročni i kratkoročni ciljevi su forma i sadržaj za javnost a u stvarnosti se polazi od osobnih ambicija (ponekad ili često, veliki višak tih ambicija kod jedne osobe ugrožavaju ambicije drugih). Tada se „sklapaju šeme“ personalnom udovoljavanju raznim ustupcima i obećanjima, bavljenjem gdje će se ko što duže zadržati ili gdje će ko zaposjesti kao primarni izraz osobne ambicije a ne kao posljedica jednog zajedničkog, otvorenog, fer proceduralnog pristupa u zajedničkom ineteresu.

Gore od toga je samo što oni koji tako rade često više ne vide ni sami da to tako rade, čude se ako im se skrene pažnja, otvoreno traže da ih se ostavi da rade to što rade. Posebno kada su nametnuti kao rukovodstvo, jer je tada opsjena veća, nema formalne odgovornosti prema članstvu nego samo prema onome čiji potpis stoji na kraju akta o imenovanju.