Vrijeme je…

Čovjek priča o ubijanju vremena dok vrijeme njega lagano ubija.
Dion Ladner

Vrijeme je besplatno ali neprocjenjivo vrijedno. Vrijeme nije moguće posjedovati ali se može koristiti. Vrijeme nije moguće sačuvati ali se troši. To je resurs koji ljudi svakodnevno, neprekidno troše, ne svojom voljom. Svojom voljom ljudi koriste ovaj resurs u skladu sa svojim izborima i kontekstom. Vremenom, neki shvate da je svaki minut potrošenog vremena – minut sopstvene prolaznosti, minut manje ostatka života, minut koji je iskorišten na ispravan ili pogrešan način. Ima i onih koji se prepuste vremenu, iz dana u dan, nekoj stečenoj rutini i navikama, ugledajući se u druge ili ne. Uz to, nadajući se valjda da je to – to, da je to dovoljno za život na Zemlji.

Na individualnoj osnovi, svaki čovjek je odgovoran za svoje izbore, za svoj govor, djelovanje. U međusobnim odnosima se u to pravo ne ulazi, pravo koje pripada svakome ponaosob se poštuje. No posljedice koji nastaju zbog nečijeg govora i (ne)djelovanja često utiču na druge. Tada drugi imaju pravo da reaguju, da se zahvale ili zaštite od tih posljedica. Posebno je to važno u zajedničkim poslovima, kada je potrebno znati šta ko zna da radi i šta ko radi, ko je kome odgovoran i za šta je odgovoran, šta su zajedničke vrijednosti i ciljevi.

Vrijeme je da se afirmiše odgovornost. Vrijeme je da se u prvi plan stavi da smo MI preči u zajedničkom odnosu od JA. U organizaciji, ma kakva ona bila, ona je ispred pojedinca bio taj pojedinac na samom “vrhu” ili na “dnu” organizacijske raspodjele posla, uloga, odgovornosti i cijele strukture. Vrijeme je da se afirmiše posvećenost svakodnevnim aktivnostima koje vode dostizanju zajedničkih ciljeva, a ne ispunjenju osobnih ambicija i individualnih ciljeva. Ne pišem o tome da ambicija i individualni ciljevi nisu važni, ne tvrdim da ne mogu stajati u veoma bliskoj ravni na nekom nivou svijesti, ali u našoj stvarnosti se to zloupotrebljava. Pojedinci su postigli svoje ciljeve, postali su “nezamjenjivi”, smjer kretanja i zajednički ciljevi su postali ovisni o tome kuda pojedinci krenu, a to nije potrebno. Vrijeme je da pojedinci sebe stave u funkciju zajedničkih ciljeva, da podrede svoje ambicije svrsi postojanja organizacije i afirmaciji zajedničkih vrijednosti. Vrijeme je da osobe na odgovornim pozicijama u zajedničkim poslovima preuzmu odgovornost.

Vrijeme je da se ne bavimo u zajedničkim poslovima personalnim revanšizmom i zadovoljavanju “sitnih osveta” koje dolaze iz uznemirene duše. Te stvari ostavimo međusobnim odnosom između dvije osobe (ma koliko ih bilo, i bez obzira koliko to bio odnos jedan prema više, ili više prema više), njihovoj spremnosti da taj odnos poprave (i da im u tome pomognemo), sudski riješe ili ostave takvim kakvim jeste. Zajednički poslovi moraju biti utemeljeni na zajedničkoj viziji gdje idemo kao organizacija, kompanija, zajednica, društvo. Na analizi gdje smo sada, šta smo radili prije dobro, a šta trebamo popraljati. Na diskusiji i promociji zajedničkih ciljeva. Na afirmaciji zajedničkih vrijednosti. Na traženju osoba sa integritetom i kompetencijama koji će u okviru povjerenih ovlaštenja voditi proces i rukovoditi na najbolji način. Na osposobljavanje saradnika, zamjenjivosti, horizontalnom i vertikalnom usklađivanju kako bi oni sa većim iskustvom dobili priliku za nove i veće izazove, dok bi drugi zauzimali njihove dotadašnje pozicije.Tako bi mnogo lakše zajedno mogli vidjeti smisao zajedničkog putovanja i međusobne saradnje. Mogli bi graditi sinergiju u odnosima i integracije, te konačno zaustaviti dezintegraciju.

Ko to nije u stanju sagledati, uvjeriti sebe i dati prednost takvom pristupu – tome je možda manja šteta da ostane pozadi nego da stane u prve redove. Jer svako svoje vrijeme nepovratno troši kao i svi zajedno. To je najbolji dokaz naše prolaznosti, naše važnosti sudjelovanja u svakodnevnim odnosima i procesima samo ako je to sudjelovanje ispravno u vezi sa krajnjim ciljevima. Ali, na drugoj strani, i naše pogrešnosti. Dok se mi glođemo, dok pogrešno tematiziramo neophodne društvene procese i trošimo energiju na međusobne odnose, dok nismo u stanju izaći sa jednim kandidatom koji ne negira genocid i ne slavi zločince na lokalne izbore u Srebrenici, nove generacije ulaze u neuređene društvene odnose prepuštene uticaju TV-Pink sadržaja, ludih web aplikacija i zlobnih, neprimjerenih i pogrdnih komentara na društvenim mrežama. Nije više samo pitanje šta im ostavljamo od infrastrukture i ekonomske snage, niti je pitanje kakve mobitele dobivaju ili čak automobile dobivaju da voze oni koji ih dobivaju, kao ni jesmo li bar sačuvali kulturno-historijsko nasljeđe nego kakve društvene prakse, međusobne odnose hranimo dok oni iz toga od nas uče!