Prioriteti

Prioritet broj jedan je sam život.
Muamer Zukorlić

Prioritet je ono čemu se daje prvenstvo, prednost nad nečim ili nekim drugim. U individualnom smislu, svaka mentalno i psihološki zdrava osoba posjeduje slobodnu volju da utvrdi sopstvene prioritete ili da se prepusti da te prioritete određuje dominantno kontekst, okruženje, tok života.

Učeni ljudi kažu da bi sam ljudski život trebao biti na samom vrhu prioriteta. Ali većina podrazumijeva život i ne vodi previše računa o tome sve dok nije nužda. Ni o svom životu, a ni o životu drugih. Pogotovo ne o životu u prirodi. Većina zna da ljudski život ima biološko-hemijsku dimenziju, mentalno-psihološku i duševno-duhovnu dimenziju. Značenje riječi je važno za zajedničko razumijevanje zajedničke stvarnosti, kao što su zajednički prioriteti važni za zajedničko sinergijsko djelovanje. Pitanje koje stalno stoji pred osobama koje su zajedno (porodica, mahala/ulica, zajednica, društvo, razni organizacijski oblici zajedničkog djelovanja) je: kako osobe različitih individualnih prioriteta mogu uspostaviti zajedničke prioritete?

Ako prioritet broj jedan jeste život individue sam po sebi, što je logično, onda je pitanje šta je prioritet broj dva? I tu nastaje prva dilema: da li je to pitanje jedinstva ili pitanje slobode? Mnogi, s pravom, stavljaju jedinstvo kao neupitno važan faktor. I nema sumnje da je to iznimno važno, ali nema kraja pitanjima. Je li svako jedinstvo primarno važno? Kako kaže rahmetli muftija Zukorlić: i u zatvoru postoji jedinstvo, ali je ono bazirano po volji i pravilima upravnika i stražara, a ne po volji zatvorenika. Kada se radi o slobodnim osobama, a samo sloboda nalaže i potpunu odgovornost, onda slobodni ljudi čuvaju slobodu i ljudsko dostojanstvo odmah poslije života, a nakon toga i jedinstvo.

Da bi ljudi (muškarci i žene) bili sposobni slobodnom voljom koju posjeduju štititi slobodu i ljudsko dostojanstvo trebali bi misliti o vrijednostima, trebali bi znati – učiti, razmišljati, spoznavati smisao života i njegov tok u svakom obliku organizovanja te usvajati nova znanja i kreirati prakse kojima bi se taj smisao lakše upotpunio. I to nije nešto što je teško razumjeti, prihvatiti i truditi se da se društveni odnosi tako razvijaju. No rijetko se susreće ponašanje koje ukazuje na takav pristup. Radi ilustracije: neko ko je na čelu neke organizovane cjeline ili njenog djela (javne ustanove, javne službe, privatne kompanije, razni oblici udruživanja,…) ima druge prioritete. To su organizacijski prioriteti koje donose timovi, organi ili pojedinci, a koji rijetko uzimaju u obzir sam život, slobodu, dostojanstvo!? Uglavnom to podrazumijevaju, rijetko istaknu kao parolu a još rijeđe to usvoje kao sopstveni sistem vrijednosti koji se tokom realizacije organizacijskih (zajedničkih) ciljeva afirmiše u svakodnevnim aktivnostima i komunikaciji. A stvarni prioriteti postaju osobni interesi, zadovoljenje sopstvenog nefsa/ega, nezasitost, uzdizanje iznad života drugih, zavist. Ali dok je života postoji i nada, a život je ipak tu. Možda ćemo se kajati što se nismo mijenjali, i brže, i bolje!?