Slobodna volja

Naša je slobodna volja isprepletena s našom sudbinom.

Na neki način, kroz slobodnu volju ispunjavamo svoju sudbinu.

Seyyed Hossein Nasr

Ljudska bića imaju poseban, izniman, dizajn. Iako živimo u razdoblju u kome su naučno dostignuća veća neko ikada prije, još uvijek nema potpunih odgovora o kojima nema rasprave, različitih mišljenja i pogleda. To je posljedica najmanje dva faktora. Jedan se odnosi na to da sva naučna otkrića se odnose primarno na materijalne, hemijsko-biološke pa i logičko-artimetičke, elemente ljudskog dizajna. Ono što je eshatološki segment, ono što su duša i slobodna volja, ostaje nedokučivo kao što je nedokučivo šta će sutra biti.

Čovjek je istovremeno iznimno moćan i nemoćan, slobodne volje i ograničen, ima pameti i nema pameti, otkrivaju ga okolnosti više nego što otkriva sam sebe i okolnosti utiču šta će sutra biti više nego ono što čovjek sam želi. Iako je osobno razumijevanje slobodne volje osobna stvar (ovisno većinom o nasljeđu, obrazovanju, osobnom životnom iskustvu, razumijevanju), veoma ja važno da se u zajedničkim poslovima slobodna volja ograniči zajedničkim vrijednostima, zajedničkim organizacijskim pravilima, kriterijima, radnim okvirima, ciljevima, doprinosom. Osobnu volju u zajedničkim poslovima treba ohrabriti na inovativnost, na osobnu žrtvu u zajedničkom interesu, na praštanje, saradnju i naučene lekcije kako bi organizacija, zajednica i zajednički mehanizmi bili snažniji.

Ali organizacijske zajedničke vrijednosti i pravila malo mogu pomoći ako je organizacijska kultura na niskom nivou. A kultura se kreira tako da osobnu volju svjesno težimo podrediti zajedničkim vrijednostima i pravilima, i svaki puta kada to ne učinimo da nam je žao zbog toga a ne da se time ponosimo i prkosimo. Zajedničke vrijednosti su uglavnom trajne a zajednička pravila se mogi i trebaju mijenjati, ali dok su na snazi trebala bi postojati očigledna težnja ka njihovom poštovanju. Prvenstveno od strane rukovodstva, a zatim od svih ponaosob. Na taj način mi emocije i reakcije potiskujemo na drugu ravan, a primarna organizacijska (zajednička) ravan je uvijek vidljiva, ona je konstruktivna, dijaloška i optimistična (bez obzira na različita mišljenja i viđenja).

Jer informacija je činjenica bez emocija a mišljenje informacija sa iskustvom. Mišljenje bez informacije je naprosto neznanje dok je pristrasnost mišljenje koje ignoriše činjenice. No kada osobe imaju stav a nemaju nikakve činjenice, ne drže do organizacijskih pravila i zajedničkih vrijednosti, nego iznose mišljenje na temelju pristrasnosti (emocija, simpatija, zona komfora, osjećaj važnosti, skriveni lični interes,…) tada se primarna organizacijska ravan pretvara u plodno tlo za konflikte, za međusobne optužbe, personalna nadmetanja, razilaženja. To je upravo suprotan smjer od smjera kojom bi rukovodstvo trebalo gajiti odnose na primarnoj organizacijskoj ravni. A posljedice imaju i svoje uzroke u slobodnoj ljudskoj volji i mislima, ma koliko ljudi ponekada svjesno ili nesvjesno pokušavali sakriti sopstvenu odgovornost sudbinom.