Pušenje

Danas je nezamislivo, ali ljekari su nekad pušili u svojim ordinacijama. U ambulantama, domovima zdravlja i bolnicama. Ako si bio blizak sa doktorom, znao te i ponuditi sa cigaretom. Pa ste odbijajući dimove raspravljali zašto teško kašlješ, ili šta te naveče probada u plućima. U bolnicama su na noćnim ormarićima stajale pepeljare. U hodnicima i čekaonicama zdravstvenih ustanova bile su poredane visoke pepeljare. Da se opušci ne gase na podu. Kancelarije preduzeća i školske zbornice, sve odreda bile su ispunjene duhanskim dimom. Niko se čak nije previše ni trudio zračiti zadimljene prostorije. Nastavnici su često pušili i u učionicama, pred djecom. Sjedišta autobusa i kupei vozova imali su tvornički ugrađene pepeljare. Pušilo se čak i u avionima. Zvuči apsurdno, ali jedno vrijeme su sjedišta na jednoj strani aviona bila za pušače, a na drugoj strani za nepušače. Kasnije su pušače “kaznili” i prognali u rep aviona.

Pušenje je svugdje bilo u trendu i nikako ga nisi mogao izbjeći. Niti se iko trudio da ga izbjegne. Upravo suprotno. Pušilo se razdragano i euforično, kao da će nestati cigareta. Smatralo se privilegijom imati dovoljno cigareta u džepu, da se ne moraš “grebati”. Pušenje je smatrano sastavnim dijelom odrastanja i života. Pojedinci su se u medijima znali žaliti na pušački kašalj. Duhanske kompanije su odgovarale da je to zbog lošeg duhana. Da trebaju kupovati skuplje marke duhana. Cigarete su sasvim normalno reklamirane u prestižnim medicinskim časopisima. Poznati ljekari su preporučivali pojedine brendove cigareta. Decenijama se vrtila reklama da “Doktori najviše puše Camel cigarete”.

I država Jugoslavija je ohrabrivala i ciljano podržavala pušenje. Domaća industrija se mudro prilagođavala pušačkoj groznici. Saponia Osijek je čak proizvela i pastu za zube, namijenjenu isključivo pušačima! Zvala se Denikotin Kaukor. Išlo se tako daleko da nikom nije palo na pamet da zabrani proizvodnju žvaki u obliku cigareta. Čime su najmlađi svjesno pripremani da budu pušači. Taj “genijalni” proizvod za “navlačenje” djece na prave cigarete, osmislila je zagrebačka Pliva. Da bi bolje prodavali žvake u obliku cigareta, u kutijama su dolazile i igraće karte. Tako su mladi korisnici žvaki – cigareta, razmjenom sa drugom djecom, brzo mogli skupiti cijeli špil igraćih karata od pedeset dvije karte. Znači, djeci je bio dostupan paket aranžman od dva poroka. Ne samo pušenje, nego i kartanje.

Čak četrnaest fabrika u Jugoslaviji proizvodilo je cigarete. Nalazile su se u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru Beogradu, Nišu, Novom Sadu, Titogradu, Zagrebu, Rovinju, Zadru, Skoplju, Kumanovu, Prilepu i Ljubljani. Na svom vrhuncu, ove tvornice su godišnje proizvodile dvadeset pet milijardi komada cigareta. Od čega je samo deset posto bilo za izvoz. Jugoslavija je imala dvadeset tri miliona stanovnika. Polovina su bili pušači. Znači, svaki pušač je pušio dvije hiljade cigareta godišnje. Ogroman biznis. Hiljade zaposlenih je odlično živjelo na leđima duhanske industrije i prodaje cigareta. Biti radnik tvornice cigareta bilo je premija. Svi su veoma brzo rješavali sva materijalna pitanja. Uključujući i vikendicu.

Prodaja cigareta na kioscima je cvala. Više od polovine prihoda kiosci su ostvarivali na cigaretama i duhanu. Ali i na pratećim proizvodima. Upaljačima, šibicama (parafinkama i drvenim), benzinu i plinu za upaljače i cigaret papiru. Država je usput, veoma pohlepno, ne mareći za porijeklo, ubirala ogromne poreze. Tek početkom 1980-ih počinje stidljiva priča o razarajućim efektima pušenja na zdravlje ljudi.

Zapaliti cigaretu uz kafu ili piće, bio je uobičajeni ritual. Nisi se uklapao u društvo ako nisi pušio ili pio. Ili još bolje oboje. Cigaretom si razbijao tremu pri dolasku u društvo. Lagano otkopčaš svoju jaknu vijetnamku. Iz unutrašnjeg džepa izvadiš već otpakovanu kutiju cigareta. Ponudiš društvo, svi odreda zapale i led je probijen. Još ako zovneš turu pića, glavni si te večeri. Oni rijetki koji nisu pušili, nisu uzimani ozbiljno. Redovno ih je slijedilo isto pitanje, da nisu šta bolesni. Bilo je dopušteno i reklamiranje cigareta. Jedna od reklama je glasila “Sa cigaretom nisi sam”. Zato si pušio kad si sjedio sam. Da kao ne budeš sam. I da ti kao ne bude dosadno. Pušio si u društvu. Pušio si uz kafu i nakon jela. Pušio si čekajući djevojku. Ponekad si pušio samo zbog nervoze. Ponekad od zadovoljstva. Previše si pušio. Nisi puno birao cigarete. Ali nisi pušio sam. Pušili su svi i svugdje.

Počeo si pušiti original uvozni Camel, ali si brzo prešao na kratki Partner ili Lord. Često si mijenjao cigarete. Na kiosku kod Ive Šumića mogli su se kupiti i cigarilosi. I njih si kupovao. Preko puta zgrade općine bio je kiosk. U njemu su radili Obrad Kuburić i supruga mu Jelena, roditelji od Miška i Mire. A kasnije i supruga od Štigija, Šida Ibrić. Taj kiosk u gradu bio je najbolje snabdjeven. Tu si kupovao francuske plave Gitanes, kao i takođe plave, Gauloises. Obje poznate kao cigarete francuske Legije stranaca. Bile su bez filtera i bile su prejake. Sa njima si volio otići u kafić Kerber, vlasnika Almira Brke. Kafić je uvijek bio užasno zadimljen. Stavio bi tu malu plavu francusku kutiju pred sebe na stol. Zatim bi na trenutak zamišljao da si u nekom francuskom bistrou. Mijenjao si cigarete na sedmičnoj bazi. Na kraju si stigao i do crvene Drine bez filtera, u tvrdom pakovanju. One sa motivom ćilima na sebi.

Najviše ste pušili uz piće. Englezi imaju divan izraz “chain smoker”. Kao kad mi uz piće cigarete “kalemimo”. Cigaretu na cigaretu. Ujutro si u ustima imao osjećaj najsličniji kanti za smeće. Nakon takvih noći obavezno si imao grižnju savjesti. Uvijek si sebi govorio, takva noć se neće ponoviti. Ovaj put si stvarno pretjerao. Naravno, to je važilo samo do iduće prilike. Jedni su ti govorili, “ako se sjećaš svih detalja, onda nisi pretjerao”. A drugi, “ako nemaš griže savjesti, onda nije bio dobar provod”. Problem je nastajao kad je “film” od protekle noći počeo ostajati bez kadrova. Vremenom su te praznine na “filmu” postajale sve veće.

Početnicima u pušenju, cigareta je vrlo često bila odvratna. Ipak su je trpali u usta, da budu kao i ostali. I danas pamtiš kako si počeo pušiti. Bio si u vojsci (JNA). Nakon četiri godine veze, po odlasku u vojsku, ostavila te djevojka. Bilo ti je teško. Ili si samo mislio da ti je teško. Pa si spas od te “muke” našao u cigareti. U početku si kupovao skupi originalni Camel. Kasnije nisi imao ni za makedonski Lord. Nego ste trojica pušili istu cigaretu. Drugarstvo je u vojsci bilo na nivou.

Odlično pamtiš i kako si prestao pušiti. Radio si kao direktor preduzeća Sloga Tešanj. Po dolasku u Slogu 1997. godine, zatekao si fabriku u velikoj dubiozi. Vojska je napustila objekat samo dan prije tvog dolaska. Trebalo je pokrenuti proizvodnju bez ikakvih resursa. Radnici su bili izgladnjeni i iscrpljeni ratom i poratnom oskudicom. Slogina pravnica Ljiljana Galijašević sačinila je spisak raspoloživih radnika. Bilo ih je skoro sedam stotina. Većina je očekivala poziv na posao, ali nije bilo nikakvih narudžbi za rad. Čak je i krov Sloge bio razvaljen. Kiša i snijeg godinama su se ulivali direktno u pogon, kroz dvije ogromne rupe na krovu. Rupe su nastale tokom akcije Padobran. Iz aviona su izbačene, i upravo na Slogu pale, dvije teške palete lijekova. Rupe na krovu Sloge pogodovale su jedino golubovima. Letjeli su oko fabrike u ogromnim jatima. Gradska deponija smeća, neposredno preko puta Sloge, bila im je neiscrpan izvor hrane. A Sloga im je davala prenoćište i dnevni boravak. Debeli sloj golubijeg izmeta prekrivao je svaki djelić proizvodne hâle. Trebalo je prvo sanirati rupe na krovu, pa pristupiti organizaciji proizvodnje. U Slogi nije bilo ni grijanja. Angažovao si firmu Zejra Kerića da ponovo uspostavi grijanje preko gradske Toplane. Ogroman trošak, ondašnjih sedamdeset hiljada maraka. Sve isplaćeno Zejru odmah po završetku radova. Moralo se, bio je to preduvjet proizvodnje.

Na početku su se problemi samo gomilali. Ponekad su djelovali nerješivo. U cigareti si vidio pomoć za prevazilaženje problema. Počeo si da otvaraš i treću kutiju cigareta dnevno. Jednu cigaretu si palio, dok je druga dimila u pepeljari. Mislio si da ti nikotin pomaže da brže i bolje razmišljaš. Bio si u zabludi. Pijući jutarnju kafu 21. maja 1997. godine, pripalio si cigaretu. Ni pomislio nisi da ti je posljednja. Povratio si u kantu za smeće. Tad si sebi rekao da više nećeš zapaliti. I nisi više zapalio. Nikad. Zvuči jednostavno, ali nije bilo tako. Ni izbliza. Godinama poslije si povremeno sanjao kako pušiš. Pa si se sav sretan budio jer je to bio samo san. Oralni refleks si zadovoljavao stalno žvačući žvake. Nagli manjak ugljen monoksida iz cigareta, namirivao si jedući velike količine dimljene govedine. Sve skupa možda radikalna metoda, ali vrlo efikasna. I dan danas ne pušiš. Drago ti je što je tako.