”Znanje nije dovoljno, potrebna je primjena.
Volja nije dovoljna, potreban je rad”
Bruce Lee
U jednom razgovoru o prioritetima lokalnih investicija, prije nekoliko godina, jedan od sagovornika reče: Pare nisu problem. Para nema. Sjetih se ovog dok počinjem pisati na temu beskorisno znanje. Htio bih sada dodati: Znanje nije problem. Znanja ima. Ono je dostupno na mnogo načina i sa mnogo izvora. Sada se postavlja pitanje: šta je korisno a šta beskorisno znanje. Lakše je odgovoriti na ovo drugo: beskorisno znanje je svako znanje koje se ne primjeni.
U svakodnevnom razgovoru se može čuti da ljudi imaju odgovore na sva otvorena pitanja. Imaju odgovore i na pitanja koja nisu postavljena. Slušajući ih, ne možete da se ne pitate otkud još uvijek problemi kada toliko ljudi zna njihovo rješenje. Odgovor bi mogao ležati u tome da rješenje znaju oni koji ne rade na rješenju, oni koji znaju kako bi drugi trebali raditi da problemi nestanu. Takvo znanje, znanje koje nije vezano za osobnu primjenu, osobno djelovanje po tom znanju je beskorisno.
Onaj ko zna, i ko to znanje primjeni u svakodnevnom poslu kojim se bavi, to znanje pretvara u primjer dobre prakse i dobija status korisnog znanja. Kao što vjera bez žrtvovanja izgleda površno i nedovoljno takvo je znanje bez primjene. Ako se intelekt zapostavi onda nemamo razvoja, a ako se intelekt izdigne iznad duše onda imamo bogatstvo bez rada, nauku bez humanosti i politiku bez moralnih vrlina. U takvom stanju čovjek ne može kreirati primjer dobre prakse, on kreira primjer loše prakse bez obzira na rezultate.
Šta je sa onim koji se i ne pitaju znaju ili ne znaju, nego rade po svom? Takvi se oslanjaju na svoje iskustvo, površno znanje, ali prije svega na sopstvenu ambiciju. Oni najčešće ne misle o širem kontekstu i preuzimanju odgovornosti nego su zadovoljni ispunjavanjem sopstvene ambicije. Nakon toga oni sami postaju mjera uspjeha ili neuspjeha. Očekuju da se drugi prema njima ravnaju, prema njihovim kriterijima i stavovima. Stvarne kompetencije i mjerila su gurnuta u stranu. Iste situacije se vrednuju različito ovisno o personalnoj prisutnosti. Spremni su koristiti argumentaciju koja je daleko od istine ili je u najmanju ruku irelevantna, koriste autoritet pozicije da bi ovladali okruženjem, ili pak aroganciju da bi nametnuli stav. To je svakako primjer loše prakse koji teško da uopće može imati dobar rezultat.
Stoga je veoma poučno ono što se dogodilo poznatom učenjaku Al-Gazaliju. Gazali je bio nekoliko godina odsutan iz rodnog grada i kada je odluči da se vrati u svoj rodni kraj, Gazali spakova sve svoje knjige i pridruži se jednom karavanu koji je krenuo kroz Horasan. U putu karavan zaskočiše drumski razbojnici, pa stadoše od putnika oduzimati sve dragocjenosti. Kad dođoše do Gazalija, opaziše da on sav usplahiren grčevito steže vreću koju je nosio sa sobom, pa pomisliše da u njoj krije ko zna kakvo blago.
Vođa razbojnika priđe Gazaliju i upita šta je u vreći, a ovaj odgovori: „Nešto što vama ne bi bilo od koristi, a meni predstavlja najveće blago.“ Hajduk tad ote vreću iz njegovih ruku, no kad poviri unutra vidje da u njoj nema ničega osim knjiga. „Šta je ovo?!“, upita Gazalija, a ovaj kaza: „To je plod mog školovanja, u tim knjigama je sve znanje koje sam stekao… Uzmete li mi te knjige, bit će da sam uzalud protračio nekoliko godina.“ Razbojnik ga s čuđenjem osmotri, pa reče: „Jadno li je ono znanje koje je stalo u jednu običnu vreću! Najbolje bi bilo da malo porazmisliš o svojoj učenosti!“ Imam Gazali kasnije je kazivao: „Savjet koji mi je otvorio oči i naučio me da ispravno razmišljam dobio sam od jednog drumskog razbojnika!“