Kako dalje?

Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama.

Stanje bosanskohercegovačkog društva je odavno na razini zabrinjavajućeg i ono kao takvo dugo je dobar povod da se promijeni. Kao i većina drugih stvari, može se mijenjati nabolje ali može biti i gore. Stoga kada pristupamo njegovoj promjeni trebamo imati oboje na umu: prvo, da bude naš cilj u srcima, mislima i postupcima, a drugo, da bude naš strah koji budi opreznost kako ne bi naše stanje pogoršali. Jer ma kakvo stanje bilo, ono nije preteško ako imamo ispravan odnos u našim težnjama da se ono popravi. Svakako je od suštinske važnosti da se ne skoncentriramo na personalizaciju uzroka stanja, što se poslednjih godina uveliko činilo, jer je to u istoj mjeri opasno, koliko i u krajnjem odustati od personalnih promjena koje su nužne, potrebne i korisne.

Analiza stanja i rezultata nam može pomoći da se sagledaju okolnosti i utvrde uzroci, ali ne da jedan faktor ističemo umanjujući značaj drugog. Bez ovog principa u radu dolazimo u opasnost da se izgubimo u pretjerivanju, nemaru i neumjerenosti. Tako dolazimo do poznate tvrdnje koja optužuje činjenice ako se one protive onome što ja mislim da bi trebalo da budu. Prihvatiti stvarnost iako ona nije u skladu sa našim očekivanjima i raditi na najbolji mogući način da buduća stvarnost bude bliža našim očekivanjima je put izgradnje naših odnosa i našeg društva u cjelini. Javnost ističe da je neuspjeh mjera tačnosti i greške, mjerilo istine i laži. Pa ko ne uspije on je pogrešan, a ko uspije on je ispravan. Ali još ne znamo ni šta je uspjeh. Predugo živimo u nepravdi, optužbama, lažima, generaliziranju svih, svega i svačega. Stoga ova mjera treba biti odbačena jer ju odbacuje vjera, isto kao i logika, historija i stvarnost. Treba ispravljati iskrivljenost, srediti međusobni nered i pokušati nadoknaditi izgubljeno a rezultat će, s Božijom pomoći, doći.

Odgovornost zbog lošeg rezultata tražili su oni koji i sami imaju loš rezultat. Za sebe je lakše naći opravdanje. Ako neko već koristi rezultat kao konačnu ocjenu onda bi trebao na temelju sopstvenih mjerila, ne ponuditi, nego podnijeti nepozivu ostavku i isto tražiti od drugih. Ako se na to nije spremno, onda treba imati snage i uraditi temeljitu analizu u kojoj će biti nabrojano sve ono što je moglo pozitivno uticati na rezultat i sve ono što je moglo negativno uticati na rezultat. Svaki uticaj se može vrednovati i doći do mnogo jasnije slike uzroka. Takva analiza ne smije biti pod pritiskom već iznesenih stavova. Korisno bi bilo napustiti pristup po kome se pozitivni uticaji raznih okolnosti pripisuju sopstvenom uspjehu i promociji, a negativni uticaji služe za pravdanje da se nije moglo ništa više.

Ljudi različito reagiraju na otvorena pitanja, nikome nije svejedno, ali u tim razlikama nema ništa lošeg ako postoji međusobno povjerenje, ako postoji uvjerenje da su reakcije u zajedničkom interesu. Ali pitanje povjerenja nije pitanje odluke po kojoj neko kaže ovom ću vjerovati a onom neću. Pitanje povjerenja je pitanje iskrenih i otvorenih međusobnih odnosa, u onome što je dobro ali i u onome što nije dobro tokom zajedničkog rada. Niko nikog ne može natjerati na tu vrstu iskrenosti i otvorenosti, to je pitanje svakog ponaosob i stoga djeluje ovako iluzionistički, pomalo naivno.

Ipak je nužno više međusobne komunikacije, više razmjene mišljenja, preispitivanja stavova svakog pojedinačno na građanskom nivou, na nivou organizacija civilnog društva i na vladinom nivou, te dati priliku da i drugi ima pravo. To se neće samo od sebe dogoditi, potrebni su novi projekti na svim nivoima koji će biti dosljedno i istrajno vođeni, koji će generisati novu građansku, grupnu i institucionalnu kulturu govora, djelovanja i ponašanja. To se neće dogoditi udruživanjem protiv nekog, nego samo ozbiljnom analizom postojećeg stanja, sagledavanjem prilika i šansi, jasnom vizijom i ciljevima, te na temelju naučenih lekcija iz prošlosti ići dalje.