Ja

Nijedan čovjek ne vidi sebe onako kako ga drugi vide, pa ni u ogledalu.
John Kessel

Čovjek je nepravedan prema sebi. Nekada se precjenjuje, nekada potcjenjuje. Nekada se samosažaljeva, nekada se uzoholi. Nekada se dodvorava drugom, nekada drugog odbacuje. Ničim izazvan osim samim sobom. Nekada je zahvalan, nekada nezahvalan. Nekada se osjeća srećan, nekada tužan. Nekada saosjeća, nekada pokazuje bezosjećajnost. Sto ljudi, sto ćudi.

Pitam se kako bi svijet izgledao kada bi se ljudima oduzela moć da o sebi govore dobro i da o drugima govore loše? Vjerujem da bi život na Zemlji bio ugodniji. A tek kada bi se ljudima oduzela moć da lažu? Da ljudi ne znaju lagati ni o sebi, ni o drugima. A da ljudi ne mogu osjećati ni radost, ni tugu? Nekom se dogodi nešto loše, a niko niti tuguje – niti se raduje. Nekom se dogodi nešto loše, a niko ne osjeća ništa.

Kada bi sve to bilo moguće, onda čovjek ne bi više bio čovjek. Bio bi neko drugo biće. Čovjek je odabrano biće u svemiru. Tako malan i beznačajan, i istovremeno s toliko primljenih i prihvaćenih poklona, sa takvom ukazanom časti da su mu se poklonili meleci (anđeli) – bezgriješna bića stvorena od svjetlosti. A čovjek je od prašine i vode. Od onog što vjetar raznese i nestane, i onog što život obnavlja.

Ne možete čovjeku ništa dobro reći o njemu a da se on, manje/više, ne složi s tim. I ne možete čovjeku ništa loše reći o njemu a da se on, manje/više, složi s tim. Ljudska reakcija je čudna. Ako se čovjek prepusti uticaju okruženja, ako se prepusti svakodnevnici, ako se zapusti on postaje sve udaljeniji od ljudskog bića. Njegove reakcije su sve manje ispravne. Logično je da kada se dobije nešto na poklon, i kada se ukaže čast, uzvratiti sa zahvalnošću na poklonima i ukazanoj časti. To ljudski mozak može razumjeti. Pitanje je šta ljudsko srce osjeća? U kakvom je stanju njegova duša?

Biti zahvalan i činiti dobra djela, olakšavati a ne otežavati život drugim ljudima, je sigurna staza. Nesigurna je staza uzdizati sebe, postavljati sebe u centar međuljudskih odnosa, uzeti sebe za mjeru. Teško je stanje onog ko je besposlen i ne voli nikog. Praviti bogove od sebe i od drugih je pogrešno, Bog je Jedan. Njemu se klanjamo, a ne ljudima. Njemu se pokoravamo a ne ljudima. Ljude treba poštovati. Poštovati svačije pravo. Ali treba graditi svijest o tome da ljudi nemaju pravo uzdizati se nad drugim ljudima, da nemaju pravo govoriti loše o drugim ljudima makar njihovo iskustvo bilo loše, ali da imaju pravo i obavezu govoriti činjenice, istinu, kada to pravda zahtjeva. Čovjek se ne bi trebao uzdizati nad funkcijom kojoj bi trebao služiti. Korisnije je ukazivanje na greške nego greške uljepšavanje radi sticanja simpatija i zadovoljstva onog ko je na funkciji. A ako neko hoće da ga svako mrzi, neka kazuje svakom kakav je, neka svakom kaže šta misli o njegovim slabostima i živjeće s neprijateljima. Lakše je, i bolje je, gledati u ono što je dobro kod drugih, afirmisati ono što je dobro u međusobnim odnosima. Zajednička staza je ono što je dobro a ne ono što je loše.

To je zajednička staza kojom ljudi prolaze dok žive na Zemlji ma koliko bili različiti. To je zajednička staza na kojoj ljudi imaju priliku upoznati se, upoznati različitosti, pomagati a ne eksploatisati jedni druge, podržavati a ne osporavati jedni druge, poštovati integritet druge osobe a ne osporavati je. To pravo (i obaveza) nije ljudski zakon na Zemlji, to je Božije uputstvo ljudima. A ljudi su još uvijek slobodni da to i ne moraju poštovati. Ljudi još uvijek mogu praviti nered na zajedničkoj stazi, u porodici, na ulici, u firmi,… Pojedinačno svako se može ponašati kako hoće. Tamo gdje prijeđe granicu ljudskih zakona, društevnih normi, društvene institucije će ga sankcionisati (ili neće, ako nisu profesionalne), ali kako će ko proći kad stane pred Boga, Stvoritelja, u čiju pravednost ne treba sumnjati, ne zna niko od ljudi koji danas žive. Ali svako bi trebao biti veoma oprezan. I zahvalan.