Biti drugačiji

Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda
dok taj narod ne promijeni sebe (ne izmijeni ono što je u dušama).

Qur'an

Sklonost savremenog čovjeka je da ne misli mnogo i istrajno. Prva misao koja mu padne na um postaje njegov stav, a zatim je spreman braniti taj stav prilično grubo. U susretu sa tuđim mišljenjem, sa stavom sugovornika – pokušava prije svega pronalazati argumentaciju kojom brani svoj stav, a propušta priliku razumjeti svog sagovornika. Čovjek takvim ponašanjem kopa rov između sebe i drugoga, koji se onda pretvara u inad i beskrajne beskorisne borbe, čak mržnju i prezir. S druge strane, ljudi su skloni da pričaju o onome što im ne ide na ruku, da opravdavaju sebe za sve što nije kako se očekuje da bude, da prebacuje odgovornost na druge. I da prisvoje sebi zasluge, da subjektiviziraju svaki povoljan rezultat. Ili kako je r. Nedžad Ibrišimović znao kazati kako je u životu susreo stotine ljudi koji su izgubili kišobrane, ali nije sreo stotine ljudi koji su te kišobrane našli. Pitao se: pa gdje su svi ti izgubljeni kišobrani?

Čovjek se s godinama mijenja. Taj proces bi trebao biti logičan i razuman. Čovjek je dizajniran tako da može učiti, čitati, razmišljati, istraživati, tražeći smisao dok prolazi kroz vrijeme. Čovjek nije samo radna mašina. Na tom putu se uspostavlja unutrašnja ravnoteža, mir, spokoj. Putujući kroz vrijeme čovjek bi trebao postajati svjestan pune odgovornosti svog sudjelovanja u životu. To sudjelovanje je neizbježno. Ključno pitanje je kako čovjek sudjeluje u svom životu i životu drugih? Može to činiti nepromišljeno, pristrasno, egoistično, isključivo ili to može pak činiti promišljeno, nepristrasno, univerzalno i razumno. Jasno je da se u stvarnosti ne susreću osobe koje su 100% na jednoj strani ili 100% na drugoj krajnosti. Postoje kod svakog čovjeka devijacije u toku dana, sedmice, mjeseca, godine. U jednoj situaciji potpuno razuman i nepristrasan a u drugoj situaciji to nije. Izazov je za svakog upravo ta druga situacija, to drugo stanje. Svako prolazi kroz oboje. Neko manje, neko više. Ako se čovjek prepusti negativnoj strani, ako tu stranu komunicira i naglašava, optereti svoju dušu i zaprlja svoje srce toliko da više ne vidi svoju odgovornost za stanje u kome se našao. Za sve je odgovoran neko drugi. Postane nesretan i postane nemoćan.

Kada se pojedinac nađe u takvom stanju, onda takvom treba pomoć okruženja: porodice i prijatelja. Kada je veliki broj ljudi u takvom stanju onda društvu treba pomoć. Ali ko bi to mogao pomoći cijelom društvu? Ne vidim odgovor izuzev odgovora koji sam Bog kazuje (narod treba da promijeni sebe, da izmijeni sebe iznutra, svoj pristup životu). A društvo će to moći ako članovi tog društva to urade. Nikada nije kasno za promjenu. Vlast je često samoopčinjena kada je društvo u stanju nemoći. Nijedna vlast neće učiniti ljude boljima. To ljudi moraju učiniti sami sa sobom. Vlast treba da javno demonstrira promišljenost (jasnu viziju budućnosti), nepristrasnost (pravedne zakone i jednakost pred zakonom), univerzalnost (globalno usklađivanje svega što je korisno za razvoj društva) i razum (poštujući realnost i razlike). Velika je to obaveza i izazov. Mnogo veća i teža od onog što stoji samo pred jednim čovjekom.

Obrazovan član društva ne bi trebao dopustiti da se njime manipuliše. Bilo da to radi pozicija ili opozicija. Bilo da to rade režimski ili nezavisni mediji. Bilo da to rade globalni ili domaći igrači. Velika je stvar prepoznati manipulaciju, razumjeti kontekst, spoznati istinu. Slijediti slijepo je slabost a slijediti razumno je snaga. Što je veći broj onih koji ne slijede slijepo, mnogo su veće šanse za oporavak. Jedan stari čovjek mi je kazao prije 20 godina: “Sine, potrajaće ovo. Ali znaj da prvi udarac sjekirom u debelo stablo nikada nije oborio to stablo. Potrebno je mnogo udaraca. Kada dođe posljednji i stablo padne, znaj da je daleko od istine svako ko misli da je tim udarcem oborio stablo”.