Priča o drugom je uvijek priča i o samom sebi

Ova priča je priča o Saši Milojeviću kojeg ne znam, i o saši Milojeviću kojeg znam ili kojeg se samo sjećam, i svojevrsna priča o meni.

Naime, Saša Milojević kojeg ne znam napisao je na facebook mreži jedan bezglav tekst (bez naslova) i bez onoga što bi trebalo u glavi da ima, o Fuadu Šišiću, Raduša bb, Tešanj, kao reagovanje na Šišićev tekst objavljen na www tesanj.net portalu pod moto naslovom Dabogda se skamenilo svo oružje, dabogda moj sin bio zadnja žrtva… što je suštinska poruka Šišićevog teksta, jer je od oružja, što hladnog što vatrenog, najviše bošnjačke krvi proliveno, ali Saša Milojević kojeg ne znam to nije shvatio, jer ga je čitao bezglavo (bez naslova), uostalom kako i sam piše.

Ne bih htio govoriti o tekstu Saše Milojevića kojeg neznam, jer tekst ne zaslužuje ozbiljniju pažnju i razmatranje, jer obiluje vokabularskim „tranđanjem“. Sve što ovdje pišem to je radi Saše Milojevića kojeg znam ili ga se samo sjećam.

Upustiti se u priču o Fuadu Šišiću Tešnjacima, zanemarimo sada širu javnost, je nešto što čini neznalica, jer za apsolutnu većinu Tešnjaka Fuad Šišić je moralna vertikala i čovjeka i političara. Ili. Obezvređivati postačeve osjećaje iftra, kako to čini Saša Milojević kojeg neznam, graniči sa fobijom.

Saša Milojević kojeg znam ili ga se sada samo sjećam je dijete Lepenice koga su Lepenčani voljeli kao svako svoje najrođenije dijete, uostalom kao i njegovu mamu i tatu lepeničke učitelje. Trčkarao je po lepeničkim avlijama i – ulazio – kako mi je pričao – u lepeničke kuće ko u svoje kuće, bez kucanja, lijepo je o tome i pisao u monografiji 100 godina škole u Tešanjci 1909-2009.

Ali.

Pošto to Saša Milojević kojeg ne znam ne može da napiše, jer je opterećen Bošnjacima, lijepo bi bilo kad bi Saša Milojević kojeg znam ili ga se sad samo sjećam, ne odmičući se od mladalačkih staza, napisao osvrt s pitanjem:

–                          ko bombardova kasetnim bombama, na kraju rata kada se mir potpisivao, njegovu Tešanjku, u kojoj je proveo dvadesetak i više godina svoje mladosti i u kojoj je, i danas, rado viđen, i ko bombardova kasetnim bombama njegovu školu u Tešanjci i pri tome od devetoro poginulih šestero je učenika njegove škole i 51 civil bi ranjen od toga devetoro učenika njegove škole; zatim,

–                          čije oko je topovskim projektilom pobilo žetalice u Kraševu, njih sedmoro žetalica poginu na njivi i troje bi ranjeno (od 10 žetalica 6 je bilo žena) samo zato što su želi pšenicu da se prehrane i što su još Bošnjaci;

–                          ko posla bombu zvanu „lunu“ na Kraševo i u sred sela ubi dvanaestogodišnju učenicu njegove škole; zatim,

–                          ko dva puta pogađa projektilima njegovu školu, zapravo njegovu kuću, u Lepenici i pravi od nje razvalinu, srećom da tog trenutka u njoj nisu bili đaci; itd.

Dakle, dragi moj Saša Milojeviću kojeg znam ili kojega se sada samo sjećam, dragi moj Sale, kako smo te od dragosti zvali, progovori katarzično, empatično, osviješćeno i neostrašćeno, vrijeme je.

 

Tešanjka, 15.7.2013.godine

Kemal Ljevaković

Tešanjka