Kad’ mene nema, ja ne valjam

 

„Čovjek je most preko koga sve mora da pređe.“

Bosanska izreka

Rahmetli Salih Husarić, poznat po tome što su ga svi voljeli, a danas vjerovatno svima pomalo nedostaje, znao je kazati: „Kad’ mene nema, ja ne valjam.“ Zaista je interesantno kako je mogao rahmetli Salih u jednoj, krajnje jednostavnoj rečenici, opisati stanje u kome se društvo nalazi. Čitao sam jednu studiju o tome. Ljudi su skloni govoriti o drugima u njihovoj odsutnosti. Ljudi mnogo lošije govore o drugima u njihovoj odsutnosti nego dok su ti isti ljudi prisutni. I mnogo više se govori loše, nego dobro, o drugima. Takvo stanje je, manje ili više, prisutno širom svijeta. Nije svugdje isto, i nije isto ni unutar jednog društva ali jeste dominirajuće stanje.

Primjeri dobre prakse postoje. Svode se na pojedince. Ako bi svako trebao nabrojati tri osobe iz svog životnog okruženja, koje kao primjer dobre prakse poznaje, ne znam koliko od stotinu ljudi bi to bilo u stanju bez dileme uraditi. Ja poznajem jednu takvu osobu, možda dvije, za tri bih bio u dilemi. Mislim, kolika li je potrebna unutrašnja ljudska snaga, karakter ličnosti, bogobojaznost da bi neko govorio samo ono što je dobro, da ne bi govorio loše o drugima i da pri govoru bude vjerodostojan i dosljedan. Ne preuveličavati, i ne omalovažavati. Ko može sam sebe staviti u centar kritike, a ne druge ljude? Ko to može? Ali onaj ko to može, njegova snaga je ogromna. Lakše je konju rep iščupati, nego takvog čovjeka navesti na nešto loše. Jer ako je čovjeku dovoljno laži da prenosi samo ono što čuje, a jeste, onda živimo kao društvo lažova. Sigurno je da Bog ne griješi prema čovjeku, ali čovjek griješi prema sebi. Da ne pretjeram, čovjek je kao takav stvoren, nije melek (anđel). Stvoritelj je milostiv prema čovjeku, i ne traži od čovjeka da bude bezgriješan nego da ostane unutar određenih granica, i da unutar tih granica pokazuje svijest o tome i čini napor da bude bolji.

Dva su muškarca posjetila učenjaka želeći ga upitati za savjet. „Griješili smo i savjest nam je uznemirena. Možeš li nam reći što nam je činiti kako bi nam bilo oprošteno i kako više ne bismo griješili?“, upitaše ga.

„Kažite mi svoje grijehe“, reče im učenjak.

„Učinio sam veliki grijeh“, odgovori prvi muškarac. „A ti?“, upita učenjak drugog muškarca. „O“, odgovori ovaj, „ja sam počinio više loših stvari, ali su tako male da jednostavno nisu primjetne“.

Pobožni je čovjek dugo razmišljao. „Evo što morate napraviti“, konačno reče. „Pođite i za svaki grijeh koji ste počinili donesite kamen.“ Muškarci su otišli. Prvi se brzo vrati s iznimno teškim kamenom, tako teškim da ga je jedva nosio. Stavi ga pred učenjaka. Nakon dugog vremena stiže drugi muškarac noseći bez napora vreću kamenčića. I on ih stavi pred učenjaka.

„Sada“, reče učenjak, „uzmite kamenje i vratite ga tamo odakle ste ga uzeli.“ Prvi muškarac uze svoj kamen i vrati ga na mjesto odakle ga je uzeo. Drugi se sjeti mjesta gdje je uzeo tek nekoliko kamenčića, a odakle je uzeo ostale nije se mogao sjetiti. Vrati se za nekoliko trenutaka i reče da mu je ta zadaća preteška.

„Moraš znati, sinko moj, da su grijesi kao kamenje. Što je čovjek počinio veći grijeh, to dublje shvaća težinu grijeha, a kad se iskreno kaje, tada mu je oprošteno. Ako čovjek ponavlja manje grijehe, ne osjeća posebnu krivnju pa mu zato nije žao, vremenom postaje veliki griješnik. Sada vidiš koliko je doista važno kloniti se kako malih tako i velikih grijeha.“

Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj