Naći mjeru

“Život je vječni kompromis između idealnog i ostvarivog.”

Bertnard Russel

 

Svakodnevno ljudi prave kompromise. Ne znam kako bi bez toga živjeli. Ipak se mora znati gdje su granice kompromisa, gdje je linija ispod koje kompromis prestaje to biti i prelazi u poraz. Te granice treba tražiti u posljedicama onoga što će kompromis donijeti.

Prije toga treba vidjeti ko pravi kompromise? Kompromise prave ljudi. A kada je riječ o ljudima nikad se ne zna. Ljudi imaju slobodu, imaju mogućnost da zauzimaju stavove kako misle da im odgovora. Pitanje je koje kriterije koriste pri zauzimanju stavova, donošenju odluka? Ako, na primjer, dva čovjeka odluče praviti kompromis oko neuređene međe itekako je važno da imaju zajedničke kriterije. Jer ako jedan od njih bude polazio od kriterija po kome je njegovo uvjerenje i znanje o ispravnosti međe neupitno, a drugi da mu je komšija preuzeo dio zemljišta, dogovora neće biti. Stoga je važno da postoji zajednički osnov, zajednički kriterij sudionika. U navedenom primjeru bi zajednički kriterij mogao biti: dobri međususjedski odnosi. S te pozicije gledano, kompromis je moguć ako sudionici sagledaju prihvatljivost posljedica tog kompromisa. Je li svako spreman da izgubi nekoliko kvadrata zemljišta radi dobrih odnosa sa komšijom? Ako jeste, a trebalo bi da je svako spreman, onda će se dogovor postići. Kompromis ne treba praviti sa onim što je inače pogrešno. Ne može se praviti kompromis u tome kako nekog trećeg prevariti. Prevara ne može biti uključena u kompromis.

Čovjek treba imati mjeru u zahtjevima, u stavovima, u postupcima. Kako narod kaže: treba poći i od sebe, i od drugih. Staviti se u poziciju onog drugog, ili onih drugih. S druge strane se vidi ono što se ne vidi s prve strane. Ali naći mjeru, iako djeluje veoma lako, nekada ispada neazmislivo teško. Dovoljna je jedna nepotrebna riječ, jedna riječ viška, jedna uvredljiva riječ, jedna riječ koja omalovažava, potcjenjuje, izigrava drugog i kompromisa nema. Jer, u većini situacija, jedna nepotrebna riječ izaziva drugu s druge strane, a ova treću s prve strane. Stvari krenu u neželjenom smjeru iako je cilj na sasvim suprotnoj strani. Besmisleno je ispravljati „krive Drine“ u pokušajima izgradnje kompromisa, dogovora. Sve što treba uraditi jeste da se ne prave nove „krive Drine“.

Ako smo zaglavljeni u prošlosti, ne napredujemo. To je kao priča o majmunu. Da li znate kako da uhvatite majmuna? Po stavite kokos u rupu drveta. Rupa mora da bude neznatno veća od kokosa – do voljno mala da jedva možete da postavite kokos unutra. Kada majmun nađe kokos, neće moći da ga izvuče jer je rupa velika taman koliki je kokos. Međutim, majmun neće odustati od kokosa, tako da je on zaglavljen, i vi ga možete uhvatiti.

Tako je sa našim stavovima. Oni često postanu tako uski, sebični, da se sami upecamo u njih. Sada smo se uhvatili u opću javnu osudu vlasti i političara, generalizujući da niko ne valja. Ako bi to bilo taćno, onda bi se dalo zaključiti da ni mi sami ne valjamo, a to bi malo teže priznali.

Pred nama su opći izbori. Prilika da se smanji uticaj rušitelja BiH, a poveća uticaj onih koji BiH vide kao svoju domovinu. Ne treba sanjati o dobroj vlasti, treba sanjati o ljepšoj i stabilnijoj BiH i birati one između kandidata kojima možete pokloniti vaš glas. Stoga svi oni koji nemaju druge domovine, njima je nužda izaći na izbore a neka nađu mjeru među kandidatima prema sebi samim. Možda nisu svi kandidati bolji od nas, ali sigurno nisu svi ni gori od nas samih – stoga je odgovornost na svakom od nas pojedinačno.

Fuad Hadžimehić